Od kraja 18. do početka 20. vijeka, od bitke na Martinićima do bitke na Mojkovcu, crnogorsko oružje je izvolijevalo brojne pobjede nad snagama susjednih carstava. Tokom tog perioda crnogorska tradicija se iskristalisala u onome što danas smatramo crnogorskom novovjekovnom kulturom. Dio te kulture je i viteška tradicija, koja je dirigovala svakom Crnogorcu da i u ratu i u miru mora da pokazuje hrabrost, a pritom čuvajući svoj obraz, kao najviši ideal. Stvaranje ovog pravila ponašanja definisanih u sintagmi čojstva i junaštva, pored toga što je pokazivalo moralnu uzvišenost Crnogoraca morala je naći temelj u svojim praktičnim razlozima. Prije pomenute bitke na Martinićima u Crnoj Gori je vladala plemenska samovolja. Centralnih institucija nije bilo, pa je svaka manja zajednica bila država za sebe, bilo da se radi o bratstvu, plemenu ili nahiji. Nakon bitaka na Martinićima i Krusima stanje se unekoliko poboljšava, ali svima je poznato da je i u kasnijim godinama svoje vladavine Petar I Petrović Njegoš samo svojim autoritetom suzbijao primjere krvne osvete. Svi njegovi nasljednici su više i više centralizovali državu i suzbijali ovu plemensku anarhiju. Međutim, tokom te plemenske samovolje morao je postojati i kod ponašanja među sukobljenim bratstvima i plemenima. U nedostatku državog aparata moralni kompas da se „čuvaš sebe od drugog i da čuvaš drugoga od sebe” je stvorio sistem gdje se spriječila međusobna dominacija ili ugnjetavanje. Bilo je sramota ne odbraniti se od neprijatelja, pa i višestruko jačeg i brojnijeg, a još veća sramota je bila napadnuti nekoga bez razloga a naročito nekoga slabijeg.
Tako je u sentenciji da „junak čojku konja vodi” ukazano da je bolje uzdržavati se od nasilja nego uzaludno pokazivati hrabrost. Tako je čojstvo i junaštvo, koje je stvoreno zbog očuvanja mira, preraslo u kodeks časti koji je prevazišao vrijeme u kojem je nastao, pa je i danas u savremenom svijetu težnja kojoj mnogi strijeme ili se na nju pozivaju. Tako se u vrijeme Drugog svjetskog rata, u želji da se izjednače sa pobjednicima Martinića, Krusa, Grahovca, Vučjeg dola, Fundine, Mojkovca i drugih bitaka, borci tri pokreta u porobljenoj Crnoj Gori imali pretenzije da budu nasljednici brojnih nosilaca Medalje za hrabrost, Obilića Medalje, Danilovog ordena i drugih odlikovanja koja su svjedočila o junaštvu Crnogoraca.
Prvi je Nacionalistički pokret, čiji je cilj bila nezavisna Crna Gora, drugi je četnički pokret koji je Crnu Goru posmatrao kao dio korpusa Velike Srbije i posljednji je partizanski pokret koji je Crnu Goru posmatrao kao ravnopravni dio u sklopu veće zajednice — Jugoslavije. Sva tri pokreta su imali istaknute oficire iz vremena crnogorske monarhije koji su odrasli i služili vojsku koja se borila pod ovim vrijednostima.
Krsto Popović, vođa Nacionalističkog pokreta od vremena Božićne pobune, uz Lazara Mijuškovića, Radomira Vešovića i Jovana Plamenca najistaknutija je ličnost borbe protiv bezuslovnog prisajedinjenja Crne Gore u Srbiji. Tokom Drugog svjetskog rata preuzima prvo mjesto, ali ulazi u saradnju sa Italijanima i paradoksalno sa četnicima.
Zelenaši i Bjelaši pod komandom Italijana propagiraju suprotna gledišta o ideji Crne Gore ali sarađuju u borbi sa partizanskim pokretom. Ideološki sukob sa komunistima nije dozvolio Krstu da uđe s njima u saradnju, iako je još za njegovog života obnovljena državnost Crne Gore, na istim onim federalističkim temeljima kakve je propagirao 1918. Blažo Đukanović jedan od vođa četničkog pokreta i jedini od ova tri oficira koji je podržavao bezuslovno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Glavnokomandujući kvislinških snaga u Crnoj Gori, prema sporazumu 24. jula 1942. godine. Za života borio se kao oficir za tri različite zemlje i tri različite monarhije, uvijek nakon vojnog i političkog sloma prethodne.
Život Sava Čelebića bio je dosta sličan životu Krsta Popovića. Obojica veterani crnogorskih ratova sa početka 20. vijeka, učesnici Božićne pobune, koji su nakon neupjeha pomilovani i penzionisani u novonastaloj Kraljevini SHS. Nakon početka Drugog svjetskog rata, Čelebić je bio mišljenja da Crna Gora može povratiti nezavisnost uz pomoć Italije. Događaji sa Petrovdanske skupštine mijenjaju njegov pogled i tu se prekidaju paralele sa Popovićem. Pridružuje se NOB-u, biva interniran u Italiji a nakon njene kapitulacije nastavlja borbu u Jugoslaviji kao general-major.
Nakon rata postaje član Predsjedništva Crnogorske narodne skupštine. Sva tri buduća generala, sličnog godišta, su stasavali u Crnoj Gori nakon Berlinskog kongresa. Početak dvadesetog vijeka ih je zatekao u jednoj vojsci, 1941. oni su na tri suprotne strane u građanskom ratu. Njihovo viđenje sudbine Crne Gore najbolje karakteriše pokrete kojima su pripadali i koliko su oni bili usaglašeni sa tradicijom čojstva i junaštva i crnogorske tradicije.
Nacionalni pokret, koji se deklarisao za Crnu Goru, je to radio u saradnji sa italijanskim okupatorom, pogazivši jedan od stubova crnogorske borbe za slobodu. U prošlosti je saradnja sa okupatorom gledana sa velikim prezirom do te mjere da je tradicija pojedince koji su ušli u saradnju sa Osmanlijama, koje su Crnogorci smatrali stranim osvajačem, nazivali poturicama. Termin duboko ukorijenjen u društvu da je i borba protiv poturica bila lajt-motiv Gorskog vijenca. Kao što smo pomenuli, kasnije se odnos prema muslimanima mijenjao, ali je saradnja sa okupatorima ostala tako omražena da je već tokom Prvog svjetskog rata počela kampanja da se kralj Nikola prikaže kao takav. Znajući kakav će uticaj na Crnogorce imati afera da je njihov gospodar sarađivao sa Austrougarima, beogradske vlasti preko britanskog poslanika obavještavaju o navodnom Tajnom sporazumu o separatnom miru. Razlog ovome je da se kralj i dinastija do te mjere ponize da se stvori što manji otpor prisajedinjenju Crne Gore Srbiji.
Najpoznatiji vinovnik ove afere je Radovan Perović — Tunguz. Međutim ovu tezu ubrzo opovrgava Lazar Tomanović, nekadašnji predsjednik crnogorske vlade, a u kasnijim godinama i Risto Dragićević. Ako znamo da je afera oko Tajnog sporazuma o separatnom miru bio jedan od glavnih aduta Beograda protiv crnogorske samostalnosti, jer je saradnja sa okupatorom anticrnogorska karakteristika, Nacionalni pokret, sačinjen od istih branilaca nekadašnje samostalnosti Crne Gore i ugleda kralja gospodara, sada postaju saradnici okupatora. Najevidentniji dokaz o ovome je pomenuti sporazum iz 24. jula 1942. o saradnji između crnogorskih nacionalista i italijanskog okupatora koji potpisuju Blažo Đukanović i Pircio Biroli. O borbi protiv komunista i podjeli interesnih sfera u tačku 5, stav C sporazuma se navodi da „formacije gen. Popovića srezove: Cetinje i Bar, pored predjela sreza Nikšićkog, što spada u teritoriju nadležnosti divizije „Taro”.”
Četnički ili Ravnogorski pokret je zločinačka i fašistička organizacija, antiteza svemu crnogorskom. Kako kaže vojvoda Marko Miljanov „junak čojku konja vodi”. Ako je najvažnije čuvati drugoga od sebe, postulati Stevana Moljevića u „Homogenoj Srbiji” na kojima počiva četnički pokret su uvreda za povezivanje sa crnogorskom tradicijom. Knjaz Nikola u svom proglasu 1876. Poziva: „Hercegovci muhamedanske vjere! Sve što ovđe rekoh vašoj braći Hristove vjere važi potpuno i za vas. Vrijeme kada su vaši preci primili vjeru Muhamedovu i uživali osobitu vlast i gospodstvo, prošlo je odavno. Malo po malo oduzeo vam je sve to Osmanlija teški, samovoljni pritisak osmanlijski počeli ste već i vi jako osjećati. Da nije došao i za vas ovaj sretni čas, i vi bi ste još za malo postali raja osmanlijska isto kao i Hrišćani. Muhamedanci! I ako ste druge vjere vi ste braća naša, jer u žilama vašijem teče srpska krv. Zato ja dolazim, da vas oslobodim isto kao i braću vašu Hrišćane. U oslobođenoj Hercegovini vi ćete živjeti slobodno. Zakon će u njoj za svakoga jedan i jednak biti, a za sve pravedan. U vjeru vašu kao u svetinju neće niko ticati. Ja vam jemčim za to, a o pravičnosti i o ljubavi mojoj prema vama svjedoci su stotine jednovjernika vašijeh, koji su u zemlji mojoj i kod mene nailazili vazda bratskoga dočeka, pomoći i odlikovanja. Ja vas pozivam dakle, Muhamedanci, da ne dižete oružja protiv svoje jednokrvne braće Hrišćana. Ako ne možete već danas sa vašom braćom Hrišćanima zajedno boriti se protiv Osmanlija, našega zajedničkoga neprijatelja, ja vas pozivam da sjedite mirno. U tome slučaju sa životom i imanjem svojim bićete sigurni od svakoga napadaja i povrede. Ako ne učinite tako i ako mi svako pleme i mjesto preko starješina svojih ne izjavi svoju miroljubivost i odanstvo svoje, meni će jako žao biti, ali ja ću morati s vama kao s neprijateljem postupati. Ja ne želim i nadam se da do toga neće doći. Naprotiv očekujem, da će doista u narodu hercegovačkom, bez razlike vjere, zavladati pravo bratstvo iz kojega će se podići i razviti sloboda i sreća njegova.”
Moljević sa druge strane piše: „Stoga se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena. Te strateške i saobraćajne linije i čvorovi, potrebni za sigurnost, život i opstanak Srbije, iako gdegde danas ne bi imali srpsku većinu, imaju da posluže Srbiji i srpskom narodu da se ne bi više ponavljala teška stradanja koja Srbima nanose njihovi susedi čim se pruži prilika. Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadanjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba.”
Knjaz poziva muslimane iz Hercegovine da se mirno integrišu u proširenoj Crnoj Gori, to dokazuje i proglas nakon oslobođenja „Muhamedinci! Vas neće dijeliti predamnom vjera od vaših pravoslavnih i katoličkih sudržavljana. Svi skupa uživaćete jednaku i istu ljubav moju, jednaku i istu pravicu zakona mojih. Svak je slobodan u svojoj vjeri, u svojim dobrim običajima u svojem radu” Sa druge strane, Moljevićev plan kategorički odbacuje bilo kakvu vrstu suživota, pa pored razmjene stanovništva traži i „strateške i saobraćajne linije i čvorove” koje bi služile kao tampon zona u korist te etnički čiste srpske zemlje. Dok knjaz poziva muhamedance na suživot sa pravoslavcima i katolicima Moljević smatra da su „Hrvati i Slovenci i muslimani — pošli protivnim putem — da od Jugoslavije sve uzmu, a ništa da ne daju, to se sad ta greška mora ispraviti, a ispraviće se samo ako Srbi odmah pri vaskrsu Jugoslavije, već u prvom času, i bez ičijeg pitanja, stvore homogenu Srbiju u granicama kako su napred označene”. Izgleda da su četnički zločini nad muslimanskim stanovništvom bili samo uvertira onoga što je trebalo da se desi nakon ponovnog uspostavljanja te „vaskrsle Jugoslavije”.
Treći pokret, partizanski, ideološki je nekompatibilan, ali suštinski je prirodni nastavak čojstva i junaštva. Borba za ravnopravnost unutar šireg korpusa na ravnim častima sa drugim stranama, bila ona opravdana iz današnje perspektive ili ne, je dobila veći zamah još za vrijeme Njegoša. Navešćemo par primjera iz njegove prepiske:
— Banu Jelačiću Cetinje, 20. decembra 1848. „Vaša Svjetlost, Svakomu se napretku Tvojemu radujem kako sopstvenome svome, jerbo je Tvoj napredak narodni, a to se zna i moj kako Tvojega sobrata. — Svijetli Bane, trudno li je Tvoje sveto zvanije, no veličestveno i divno. Tebe je tajna sudbina na čelu Južnih Slavjanah postavila, Tebe sreća s divnima naprednostima vjenčaje, ali se vidi, sve tvoje izopačuju.”
— Medu Puciću 23. aprila 1849. „Počitajemi grafe Počiću, Jugoslaveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide. Stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno ropstvo tuđinu. Ovo je vječna muka za one koji su njihovi i za one duše koje ovo osjećaju. Nego sve jedno biva kad naša braća ne umiju razumjeti što je dična svoboda.”
— J. A. Turskom Cetinje, 17. novembra 1848. „Vaše Visokoprevoshoditeljstvo, Istina je da su Crnogorci spremni da budu u pomoći svojoj braći Hrvatima, jedno po jedinoplemenosti, a drugo po njihovoj prirođenoj naklonosti vojničke trudove snositi. Videći ja da moja sobraća Srbi i Hrvati pokazuju se najavno da pravcem idu naklonjeni k narodnosti i k poredku, i mene je ista misao oduševljavala koja i Crnogorce, ako ustanak Srbah i Hrvatah ne bi bila slijepa neka podstreka, koja bi na obšte naše poruganije pred svijetom služila.”
— Osman-Paši Skopljaku Cetinje, 5. oktobra 1847. „Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo. Ja znam ti ćeš reći kada ovo moje pismo vidiš: „Šta ovaj čovjek koješta piše i snijeva?” Ali se nadam da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastva ljubavnim mislima i pismu vladičinu, na kojega se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu.”
Iz ovih primjera možemo vidjeti da je južnoslovenska ideja u Crnoj Gori imala jako uporište još u prvoj polovini 19. vijeka. Njena kompatibilnost sa jugoslovenskom idejom o bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti, koju je iznjedrila Narodnooslobodilačka borba je evidentna. Crnogorci su pokazali da im čojstvo nije bio samo mit, tako su u gradovima nakon Veljeg rata muslimani bili veliki procenat stanovništva.
Niko ne negira zločine, ali sistematskog protjerivanja „odozgo” nije bilo. Crnogorcima i multietničkom i multinacionalnom partizanskom pokretu čojstvo bilo u srži tradicije, jer bez bratstva i jedinstva nije moglo biti bez čojstva. U toku samog rata crnogorski partizani su pokazali primjere junaštva u brojnim bitkama u samoj Crnoj Gori, ali i kao važan element u velikim borbama poput Neretve, Sutjeske i oslobođenja Beograda. Crnogorska ratnička tradicija doprinijela je NOP-u u tolikoj mjeri da je od 2% stanovništva, koliki je bio udio Crne Gore Jugoslaviji, oko jedne petine Narodnih heroja i oko trećine oficira JNA bili Crnogorci. Nažalost čojstvo se nije toliko izrazilo tokom rata, pa čak ni od crnogorskih partizana, naročito u periodu Lijevih grešaka, kao derivat nekadašnjih krvnih osveta. Pri samom kraju rata, međutim, ponovo se javlja čojstvo. Crnogorsko komunističko rukovodstvo prihvata pripadnike i nacionalističkog i četničkog pokreta u svoje redove. Razlozi prelaska u partizanske redove od strane nekadašnjih saradnika okupatora mogu biti razni. Međutim činjenica da su oni prišli partizanskom pokretu, koji ih je i prihvatio i integrisao u novo društvo koje je stvarao je izraz „čojstva”. Ne birajući odmazde nad velikim brojem stanovništva koji je podržavao kvislinške pokrete ali i njihove aktivne učesnike KPJ ne samo u Crnoj Gori već i u cijeloj Jugoslaviji pokazuje da čojstvo može prevazilaziti granice Crne Gore.
Pored suštinskih sličnosti postoje brojna podudaranja u ratnim običajima Crnogoraca i partizana. Jedini beskompromisni borac protiv fašističkih okupatora i svih vidova svojih saradnika je bio partizanski pokret. Gerilska borba koju su vodili umnogome je odgovarala prilikama crnogorskim ratovima iz vremena dinastije Petrović-Njegoš. Oskudno snabdijeveni, boreći se u nedostupnim djelovima svoje domovine, toliko da postoji primjera da su u Trinaestojulskom ustanku koristili i stare devetnaestovjekovne puške koje su korišćene u borbama sa Osmanlijama. Takođe, Trinaestojulski ustanak je podignut pod alaj-barjakom sa inicijalima Nikole I. I pored monarhističkih elemenata zastave ona je i dalje kod crnogorskih ustanika bila simbol borbe za slobodu. Tako se već od prvih dana gerilskog rata uočava baštinjenje ratnih tekovina prethodnih vjekova.
Kod pripadnika partizanskog pokreta postojao je i dalje kult oružja. Isti onakav kao i kod Crnogoraca. Tako srijećemo primjere ukrašavanja puške STEN MARK II sa grbom Jugoslavije sa jedne strane i zvijezda petokraka sa srpom i čekićem u sredini sa inicijalima vlasnika G. K. sa druge. Takođe, urezana je i parola „Komunisti svih zemalja boriće se kako valja”. Drugi, sličan primjer, je puška Mauser na kojoj je sa lijeve strane usadnika nožem ispisano: smrt fašizmu — sloboda narodu. Na istom predmetu je na lijevom obrazu kundaka u urezanom kvadratu, izrezbarena je petokraka sa srpom i čekićem, dok su na desnom utisnuti nožem inicijali „Đ. C”.
Tokom XIX vijeka, jedno od najpoznatijih primjera ove prakse kod Crnogoraca je jatagan na čijim srebrnim koricama je urezano „si nož ot Jovana Radonjića guvernatora nad svom crnogorskom nacijom”: Pored toga, imamo dva primjera vezana za vojvodu Iliju Plamenca. Na jednom jataganu: „Vojvodi Iliji Plamencu/ Ministru vojenom prilikom tvoje pedesetogodišnjice državne službe/ podnose ti plagodarni sinovci/ serdar Savo, komandir Ićo, komandir artiljerije Jovan. 18.6.1910. g” I na sablji „2. avgusta 1876. god u Pobjednom boju na Fundini/ svome komandantu vojvodi Iliji Plamencu darovu ovu sablju crnogorska vojska” Možda najreprezentativniji primjerak natpisa na sablji koji se čuvaju u Narodnom muzeju Crne Gore, jeste sablja koju su prilikom proglašenja kraljevine crnogorski oficiri i veterani poklonili svom gospodaru sa natpisom „Svom Vrhovnom Komandantu Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Knjazu Gospodaru Nikoli I om u znak vječite blagodarnosti prilikom pedesetogodišnjeg jubileja srećnog vladanja 1910 godine” i stihove „Što junaku potrebuje Ti sve si nam nabavio/ I duh stari ratoborstva crnogorski raspalio/ pa sad slavno Tvoju sablju na Do Vučji otkanu /I na Baru i na svaku oko Crne Gore stranu/Povjesije, a prihvati ovu sablju novog kova/Što ti vojska tvoja pruža da nam stvaraš čuda nova!”
Vidimo da je Velji rat, uključujući obje bitke, na Vučjem dolu i na Fundini, sačuvan u sjećanju veterana i njihovih potomaka, kao i da su vojskovođama i više decenijama nakon pobjeda one predstavljene kao njihova najveća dostignuća.
Pored toga, crnogorski partizani su tokom Drugog svjetskog rata bitku za oslobođenje poistovjećivali sa socijalističkom revolucijom. Interesantno je takođe da je Njegoš prvo odlikovanje koje je ustanovio je Medalja za hrabrost, dok je tokom Drugog svjetskog rata ustanovljen orden Narodnog heroja. Takođe, drugo crnogorsko odlikovanje je Obilića medalja sa natpisom „Vjera, sloboda, za hrabrost” a drugo socijalističko odlikovanje je Orden narodnog oslobođenja. Vidimo sličan princip. Oba puta prvi orden je zahtijevao hrabrost, što je glavna karakteristika heroja.
Crnogorska država i partizanski pokret oboje su u ovim periodima stasavali u borbi za oslobođenje od stranog zavojevača. Međutim, drugo ustanovljeno odlikovanje, u oba slučaja, ukazuje na cilj te herojske hrabrosti, oslobođenje. Time se ilustruje da se od ratnika ne očekuje hrabrost radi same hrabrosti ili samog ratovanja već radi cilja oslobođenja. „Junaštvo” je tako bilo glavni pokretač oba oslobođenja.
Postratni period je „junaštvo” uzvratilo „bratstvom”. Tokom prve decenije cijela se država oporavljala, međutim, već krajem pedesetih počinje ubrzan razvoj crnogorskog društva i privrede. Pored zdrave sredine koja je otvarala takav razvoj, pomoć razvijenijih republika opravdala je socijalističku parolu u odnosu na Crnu Goru, kao manje razvijeni dio Savezne države. U tom periodu nekadašnji partizani, sada državni i partijski funkcioneri, nijesu se odrekli crnogorskih simbola. Prije svega, pri samom odabiru grba socijalističke Crne Gore odabrana je kapela na Lovćenu, stvarajući tako simboličnu konekciju sa državom čija je državnost ukinuta 1918. godine. A podizanjem mauzoleja izbjegli su praksu vlasti Kraljevine SHS, koja je prilikom podizanja kapele 1925. godine na Njegoševom grobu, pored grba Crne Gore uklesala i grb novonastale Kraljevine, time iskorišćavajući sjećanje na Njegoša u dnevnopolitičke svrhe. Socijalističke vlasti, nakon 50 godina kada podižu mauzolej ne integrišu komunističke simbole u njemu. Na vladičinom grobu jednostavno stoji krst ćirilični natpis „Njegoš 1813–1851” i grb Crne Gore. Ne iskorišćavajući nešto kao grob u sopstvene svrhe socijalističke vlasti su tako „čuvali drugoga od sebe”.
Priča o čojstvu i junaštvu zato nije samo priča o prošlim bitkama. Ona je i priča o tome kako svaka nova generacija pokušava da objasni sebe preko nasljeđa koje je zatekla. U Drugom svjetskom ratu to nasljeđe pripadalo je ljudima koji su se međusobno borili, a svaki je na svoj način tvrdio da nastavlja neku važnu crnogorsku tradiciju. Baš u toj suprotnosti vidi se koliko je istorijsko pamćenje živo: ono se ne prenosi kao gotov odgovor, već se iznova tumači. Međutim, prošlost nam pokazuje da baštinjenje ideala i postupanje prema njihovim vrijednostima ne moraju da idu jedno sa drugim.
Čojstvo je u toj priči važnije od same pobjede. Junaštvo bez mjere može postati samo sila, dok hrabrost koja u sebi nosi obavezu prema drugome dobija šire značenje. Zato se crnogorska ratnička tradicija može čitati i kao pokušaj da se rat, koliko god bio surov, ograniči pravilima koja čovjeka podsjećaju da ni u pobjedi ne smije izgubiti obraz, rekao je u svojoj besjedi istoričar Vukan Ražnatović, na tribini „Od čojstva i junaštva do bratstva i jedinstva” koju je organizovao SUBNORA Crne Gore povodom sjećanja na oslobodilačke bitke na Martinicima i Krusima, na Vučjem dolu, Fundini, Trijebču…