Predsjednik UBNORA Podgorice Borivoje Banović podsjetio je da se na Vrelima Ribničkim dogodilo prvo masovno strijeljanje rodoljuba na teritoriji Podgorice za vrijeme Drugog svjetskog rata. Navodeći da s pijetetom oživljavaju sjećanje na 54 borca koje su okupatori i domaći izdajnici strijeljali 10. aprila 1942. godine, naglasio je da sjećanje na njihovu žrtvu i herojsku smrt budi i sjećanje na sve hrabre rodoljube i patriote iz Podgorice.
— I sada, poslije 83 godine, nezaborav za one koji su strijeljani na ovom mjestu, mučki izdati od svojih rođaka i prijatelja, pohapšeni od strane domaćih izdajnika i predati Italijanima da ih ovdje strijeljaju. Žrtve onih koji su pali vođeni rukom domaćih izdajnika teško padaju i nikad se ne zaboravljaju. Naša je dužnost da to prenosimo na mlađe generacije, jer kroz školu nemaju nikakvu edukaciju o Drugom svjetskom ratu i Narodnooslobodilačkoj borbi. Ljudi završavaju univerzitet, a ne znaju što je 13. jul, što je žalosno za naše društvo — poručio je Banović.
On je poručio da je danas teško opstati pod aktuelnom vlašću.
— Ova vlast je pretežno na poziciji onih koji su prošpijali one koji su ovdje strijeljani ili su na velikosrpskom vaganu. Borićemo se koliko možemo protiv toga — poručio je predsjednik UBNORA Podgorice.
Uspomene na ovaj tužni događaj evocirao je i osamdeset četvorogodišnji prof. dr Ljubomir Pejović, koji je imao godinu i dva mjeseca kada su njegovog oca Mila sa još 53 rodoljuba strijeljali na Vrelima Ribničkim.
— Moj otac je sproveden stotinak metara od svoje kuće i nije mu bilo dozvoljeno da svrati da se pozdravi sa starom majkom od 90 godina, sa suprugom i sa osmoro djece od kojih je najstariji bio moj brat od 13 godina, a ja najmlađi od godinu i dva mjeseca. Toga dana u Podgorici se znalo što se sprema. Dobar dio ovih koji su ih izdali, ali i jedan dio ilegalaca, krenuo je prema Vrelim Ribničkim da prate što se dešava. U poslijepodnevnim časovima stigli su kamioni. Borci su, iako vezani, dostojanstveno i sa prezirom gledali na one koji su ih predali Italijanima, pjevali su partizanske pjesme, klicali Komunističkoj partiji i pred mitraljeskim cijevima sve dok nijesu pokošeni rafalima. Tako je okončana ta tragična epizoda, praktično prvo masovno strijeljanje tokom Drugog svjetskog rata — ispričao je Pejović.
I. MITROVIĆ: Devastirano spomen-obilježje na Koniku
Spomenik strijeljanim rodoljubima na Vrelima Ribničkim koji se nalazi na Koniku, prekoputa Osnovne škole ,,Marko Miljanov“ našao se na meti besprizornika. Nepoznati počinioci polomili su kamene ploče na postolju koje služi za postavljanje cvijeća, zelenom bojom prefarbali dio spomen ploče na kojoj su ispisana imena 54 poginula rodljuba, te sprejem ispisali betonski dio spomenika. Uzimajući u obzir značaj spomeničke baštine iz Narodnooslobodilačke borbe, nadležni bi trebalo da pronađu i sankcionišu počinitelje ovog anticivilizacijskog čina i vrate spomenik u pređašnje stanje.
On je ocijenio kako je Crna Gora danas na vječitom raskršću, raspolućena i pocijepana po svim šavovima.
— Danas nastavljači tradicije ovih koji su ih izdali traže da se izjednače četnički i partizanski pokret, kao što se desilo u nekim susjednim državama. Tome se moramo suprotstaviti svim silama, to ne smijemo dozvoliti. Pročitao sam dosta materijala iz tog perioda, ne samo građu naših istoričara, nego čak i odbjeglih četnika od Detroita do Australije. Ali, nigdje u literaturi nijesam našao da je bilo koji pripadnik četničkog pokreta digao pušku protiv okupatora ili pucao u okupatora. A traže da se izjednači njihov pokret sa partizanskim, odnosno sa oslobodiocima ove zemlje. Teško je i bolno o tome uopšte i govoriti. Moramo se energično suprotstavljati tome, iako mi se čini da nemamo dovoljnu kritičnu masu, da nijesmo dovoljno omasovljeni i da se ne podmlađujemo da bi se na valjan način oduprli ovakvim težnjama — zaključio je Pejović.
Vijenac na spomen-obilježje na Koniku položili su Nikola Mališić, Vesna Čađenović i Miro Raičević.