Osam decenija nakon pobjede nad fašizmom, iz prvog slobodarskog stroja otišao je Vuko Mihailov Dragašević, posljednji nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, borac za slobodu, pravdu, istinu, logoraš, revolucionar, partizan, komunista, političar, diplomata, član Predsjedništva Crne Gore, čovjek blage naravi, gospodstvenih manira, istrajnog i hrabrog duha, mudrog savjeta, antifašista do posljednjeg daha.
Slobodarsku misiju počeo je u poznatoj pobuni pljevaljskih gimnazijalaca pred Drugi svjetski rat, nastavio do Trinaestojulskog ustanka, nakon kojeg je uhapšen i odveden u zatvor u blizini Rima, sa ocem Mihailom, koji je u italijanskom kazamatu umro. Nakon povratka i dugog liječenja Vuko nastavlja, posebno u godinama obnove i izgradnje zemlje, predanu borbu za društveni napredak.
U rodnim Pljevljima, za koje je čitavog života bio neraskidivo vezan, bio je predsjednik opštine, u Titogradu istaknuti partijski rukovodilac, potom crnogorski republički, pa savezni funkcioner.
Izuzetnu posvećenost i vizionarstvo pokazivao je u svim prilikama, kao savezni ministar za zdravstvo, posebno kao generalni sekretar Predsjedništva SFRJ, pa Predsjedništva Crne Gore i kao član i rukovodilac u brojnim partijskim tijelima i organima.
Kao ambasador u Libiji, izgradio je izuzetan ugled koji je služio na ponos inače poznatoj jugoslovenskoj diplomatiji.
Pripadao je Vuko Dragašević nezaboravnoj ratnoj i poratnoj generaciji crnogorskih boraca za slobodu i napredak svih naroda i narodnosti u negdanjoj domovini Jugoslaviji i Crnoj Gori. I bili su zajedno uvijek na pravoj strani istorije, i Veljko Milatović, Vidoje Žarković, Veselin Đuranović… Razumjeli su promjene, i kada nijesu uspjeli u naletu uvoznog nacionalizma da sačuvaju zemlju koju su stvarali, napuštili vlast demokratski i otmeno, pružili i pored svih uvreda ruku tadašnjem novom crnogorskom rukovodstvu, bili snažna podrška crnogorskoj nezavisnosti.
Zato, ostaju nezaboravne poruke Vuka Dragaševića, istaknutog člana Glavnog odbora Saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, da je „Trinaestojulski ustanak bio jedinstven u svijetu i da je to korijen i snaga ideje antifašizma, koji je i danas zaloga i kamen temeljac crnogorske samobitnosti. Pred naletima neofašizma i nacionalizma se mora biti vječno budan, jer sloboda se teško osvaja, ali nije je lako ni sačuvati. Zato je demokratskim sredstvima, nezaboravom prošlosti i društvenim napretkom treba braniti”.
U ranim poslijeratnim godinama sarađivao je sa narodnim tribunom Blažom Jovanovićem i sa drugim najuglednijim političarima i stvaraocima, crnogorskim i jugoslovenskim, u danima penzionerskim u Herceg Novom najrađe sa ratnim drugovima i prijateljima Milanom Vukasovićem, Vojom Stanićem… uz podsjećanje na Josifa Strunjaša, Miša Pavićevića, Mića Zorića…
I uvijek, posebno sa mlađima, riječ mudra Vuka Dragaševića, jake i ponosne grane stamenog porodičnog slobodarskog stabla, savjet da zavičaj treba svim srcem voljeti, uz opomenu da domovinom Crnom Gorom niko ne smije trgovati, i da je sve generacije moraju zbog predaka i potomaka čuvati.
Tako je govorio Vuko Dragašević, revolucionar, komunista, političar, častan čovjek, čiji je život, duži od vijeka, bio posvećen slobodi, istini i pravdi.
Komemorativni skup povodom smrti Vuka Dragaševića, nosioca Partizanske spomenice 1941. i istaknutog društvenog i političkog radnika u organizaciji Saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, biće održan 11. aprila u 11 sati u Multimedijalnoj sali KIC-a „Budo Tomović” u Podgorici.