Čuvar kosijerskog vremena i podlovćenskih starih priča, imao je dvije velike ljubavi, pričao nam je njegov sin Rajko, Crnu Goru i „Pobjedu”. Od kad zna za sebe zalagao se za samostalnu nezavisnu Crnu Goru pa nam je često znao reći da se rodio u nezavisnoj Crnoj Gori i da bi volio da umre u nezavisnoj Crnoj Gori. Ta želja mu se eto ispunila, kaže Rajko Rajković a mi kao porodica ćemo mu ispuniti i drugu — da se u jednoj knjizi objave svi njegovi tekstovi koje je godinama slao „Pobjedi” sa kojom se družio pune 54 godine. Nikola je i sam bio junak mnogih radio i televizijskih reportaža i novinskih tekstova. Jer niko kao on nije umio tako vjerno pričati o krvavim demonstracijama na Belvederu 1936. godine. A one su, često je isticao, bile jedan od najvećih datuma u istoriji revolucionarnog pokreta naše zemlje. Jer, crnogorska krv prolivena na belvederskom kamenu 26. juna 1936. ujedinila je crnogorski narod u kasnijoj borbi protiv fašizma.
Mnogo je događaja vezanih za „krvavi Belveder” koji su se urezali u pamćenje Nikole Rajkovića. U jednoj reportaži on je posebno pričao o „crmničkom barjaku”. Naime, na belvederski pohod se išlo masovno. Gotovo da nije bilo sela u okolini Cetinja iz kojeg nije krenula omladina i narod. Neki učesnici belvederskog skupa su pričali da je bilo primjera da ni invalidi nijesu htjeli da izostanu. Sad zamislite tu sliku, pričao je Nikola Rajković: S jedne strane goloruki narod, koji se penje uz Belvederske stijene, a ispred njega žandarmerija, iza nje vojska. Na čelu mase Crmničana viorio se crveni barjak. Kad su žandarmi osuli plotun po narodu pao je i crveni barjak, uzela ga je Stane Ulićević i prebacila Luki Špadijeru. Inače, kad je planuo Trinaestojulski ustanak, od tog crvenog barjaka pravljene su prve petokrake zvijezde.
Nikola Rajković uvijek govorio i pisao da se Belveder nikad ne smije zaboraviti. Posebno ne šestorica poginulih demonstranata protiv ondašnjeg Stojadinovićevog režima. Stevo Vujović, Jovan Šofranac, Marko Jovićević, Šunja Vukmanović, Ilija Ražnatović i Niko Petričević. Ni to što je narod pjevao o Belvederu. A narod pjeva da ne zaboravi „26-og bješe juna/kad krvava izbi buna/ na Belveder kod Cetinja/ više sela od Ceklina”.
Možda je baš zato povodom svakog 26. juna pisao o Belvederu — primjeru kako se voli i brani Crna Gora.
I svako svoje pismo počinjao ovim narodnim stihovima.
Jovan Stamatović