Na svim ratnim frontovima, posljednjeg ratnog ljeta fašisti i njihovi domaći pomagači gubili su bitke. U povlačenju i teroru vidjeli su odlaganje poraza. Tako je bilo i u okolini Danilovgrada đe su četničke glavešine Pavle Đurišić i Jakov Jovović dogovorile nastavak terora nad domaćim stanovništvom. Nije pomogao ni savjet njemačkog visokog oficira, da je rat na kraju i da masovne zločine treba izbjegavati. Strpali su u malu seosku kuću na Lazinama, kasnije po zlu zapamćenu Musovaču, oko 35 mahom mladića i đevojaka, vrlih pristalica partizanske borbe, sjećao se Dragiša Lazarev Kalezić.
„Tukli su nas besomučno, zidovi su bili krvlju poprskani, hrabro smo se držali. Organizovano je i suđenje. Svima je optužnica bila ista — saradnja sa partizanima. Presuda suda, kojim je predsjedavao Ilija Vujović — strijeljanje za 52, mahom mladih ljudi. Izvedeni su toga krvavog jutra na Mlake, na proplanak šume na kraju sela, i strijeljani. Nekoliko dana kasnije u obližnjem potoku, tekla je krv kosovolučke mladosti u koju su pucali četnici”.
Hroničari toga mračnog vremena su zapisali, a „Pobjeda” u broju 10 odmah nakon oslobođenja sa skraćenim potpisom Ratka Radulova Đurovića prenosi: „Za tuču pored drugih predmeta upotrebljavaju i korbač od žice težine oko dva kila. Puca Prelevića tokom noći udaraju više od stotinu pita. Izdržao je hrabro sva ova mučenja. Ni riječi nije progovorio koja bi neprijatelju poslužila. Dragutin Radulović krvav od udaraca hrabri drugove riječima: „Mrite muški i junački”…
O krvavom mučenju, o sramnom suđenju, o hrabrom držanju zatvorenika pisala je i „Naša žena” u prvom broju odmah iza kraja rata. „Jedne noći poslije saslušanja, sedamnaestogodišnju Danicu Kalezić bacaju na pod, gaze je cokulama i udaraju korbačem i kundakom. Ona samo ćuti. Izmrcvarena pada u ruke svoje dvije rođake Ruže i Jagode, koje joj u tjeskobi prave mjesto, pokrivaju starim kaputom i utješno šapuću: „Trpi i istraj. Sve će to oni platiti. Mi ćemo nestati, ali će nas drugovi osvetiti…”
…Jednoga dana posle saslušanja, izdajnici su kao razdraženi i ogladnjeli psi kidisali na Jelenu Pavličić, iz Gorice, učenicu Trgovačke akademije. Skinuli su joj odijelo i krvnički je tukli. Ona se previjala od bolova, ali je ćutala. Kada su je povratili hladnom vodom, rekla je: „Jeste li sada zadovoljni izdajnici…?”
Nijesu bili četnici zadovoljni ni mučnim činom strijeljanja. Mržnja je bila od svega jača. Ostalo je zapamćeno i zapisano”… Žrtve su strijeljane prvo u noge, da bi ih još žive mučili i pritacali. Pred samim strijeljanjem pokušali su da svoje slike, maramice, notese pošalju porodicama, ali te drage uspomene ubice su pljuvale i krvavim čizmama gazile… Ali, nijesu ubile hrabrost kosovoluških skojevaca i poruku profesora Nika Raspopovića u uri predsmrtnoj: „Gledajte u sunce, kratko će da traje”.
Tačno, smrt pred cijevima traje kratko. Ali, hrabro, viteško držanje živi dugo. Zato, strijeljani rodoljubi ostaju simbol vječite borbe za ideale, za slobodu svakog čovjeka i svakog naroda. Zato je prije skoro pola vijeka uglednik Veljko Radović za „glasne smrti” zapisao: „Treba samo otići jednog od maglenih jutara zavičajnih, proći mirno i bez bola, pored mjesta gdje je strijeljano toliko ljudskosti, baciti laki grumen zemlje, i otići…”
I nikada ne zaboraviti Irenu Radović sa troje sitno djece, Mirunu-Kokicu Grgurović-Suhih, sestre Milevu i Darinku Zeković, Roksandu, Jovanku i Zorku Šaranović, pa Senku Đ. Vujašković i Senku P. Vujošević, braću Grgurović Svetozara i Milorada, pa Branka R. Brajovića, Đorđiju V. Burića, Ružicu P. Vučinić, Roksandu i Martu Dragović, Borislava Đukovića, Jovanku G. Ivanović, Roksandu i starog rodoljuba Jagoša Jovanovića, Miladina i Branka Jovovića, Draga N. Jelušića, Radisava J. Kaluđerovića, braću Iliju i Đorđiju Kovačevića, Svetozara Koljenšića, Radoja M. Krivokapića, Petra M. Markovića, Milovana M. Miškovića, Bosu K. Papović, Danila B. Pavićevića, Vladimira B. Pajovića, Jagoša L. Pejovića, Milosavu Đ. Popović, Branislava Ž. Prelevića, Milku M. Radović, braću Ljubomira i Milutina Radulovića, Milivoja R. Simonovića, Velimira Đ. Stojića, Milku V. Ćipović, Dragu M. Ulić…
Bronzana djevojka prkosno decenijama u srcu ravnice bjelopavlićke opominje… Zločin nikada ne smije niti zaboravljen. Porodice, potomci, Danilovgrad, Crna Gora, sloboda… ostaju vječiti dužnici hrabrim slobodarima.
Zato, julske vatre plamte, jer su LAZINE mjesto VJEČNE MLADOSTI.