Poslije rasformiranja Orjenskog bataljona, u maju 1942. godine, mnogi borci dospjeli su u italijanske zatvore. Italijanske okupatorske vlasti riješene da na svaki način uspostave red i mir u svojoj novoj provinciji („Provinzia di Cattaro”), u Kotoru su početkom februara 1943. godine, organizovali suđenje velikom broju istaknutnih pripadnika NOP-a. To su uglavnom bili borci slavnog Orjenskog bataljona inekoliko pripadnika Primorskog bataljona, koji su se poslije snažnog pritiska nadmoćnijeg neprijatelja ilegalno vratili na svoj teren. Zahvaljujući obilatoj pomoći koju su italijanske fašistčike vlasti imale od strane nacionalista i četnika, bili su otkriveni, a potom zatočeni u kotorskom zatvoru.
Hrabro su podnosili strašnu torturu tokom višemjesečne istrage zloglasnog mučitelja Renata Kandide zvanog Crni vitez. Italijanski prijeki sud za Dalmaciju, iz Zadra, ovaj put je zasjedao u Kotoru. Na smrt je osudio 58 zatvorenika a njih 30 na dugogodišnju robiju.
Prema presudi, izrečenoj 8. februara 1943. godine, tri dana kasnije, tačnije 11. februara u Lipcima strijeljani su: braća Savo i Vuko Bećir, pripadnioci grbaljske čete Primorskog bataljona i istaknuti „Orjenci”: Obrad Dabović, Pasko Dabović, Dušan Samardžić, Lazar Samardžić, Marko Popivoda, Simo Sijerković i Nikola Šabanović.
Dok su ih fašisti vodili iz zatvora kroz grad prema brodiću u pristaništu, začula se njihova pjesma. Sa obije strane ulice kojom su ih vodili, narod je slušao kroz zatvorene prozore pjesmu na smrt osuđenih. Bili su vezani…
Na stratištu su svi devetorica umirala prkosno. Jedni su pjevali, a drugi klicali Partiji i skoroj pobjedi. Većina su odbili vjerski obred. Odbili su vezivanje očiju. Njihovo dostojenstveno držanje pred neprijateljskim cijevima (kako je očevidac pop Jovo Radulović kasnije svjedočio) najveća je lekcija iz patriotizma svim generacijama poslije njih do danas, kao i onima koji dolaze poslije nas, zapisao je Jovo M. Bećir, predsjednik UBNORA Kotor i autor monografije „Spomenici ne umiru” koja je svojevrsno svjedočanstvo o spomenicima i spomen obilježjima i doprinosu ovog kraja pobjedi nad fašizmom.
U svom obraćanju Stevan Radunović, potpredsjednik SUBNORA Crne Gore je istakao važnost čuvanja sjećanja na borce protiv fašizma, koji su položili živote za ideju slobode za sve narode i sve vjere. Tim prije što njihovi ideali i danas žive i antifašisti su dužni da se za njih bore. U vremenu prekrajanja istorije i novih pojava fašizma, koji izjednačava pobjednike i saradnike okupatora, veliki je zadatak stati u odbranu istine i istorije, ali i crnogorske nezavisnosti, u svjetlu novih kako globalnih, tako i ovdašnjih političkih društvenih previranja.
Pucate u pravdu — živjela sloboda
Previranja među mornarima su počela još sredinom 1917. godine, rekao je na skupu u Škaljarima, povodom godišnjice smrti četvorice mornara, Jovo Bećir, predsjednik UBNOR-a i antifašista Kotora i nastavio: „Gladovanje i smrdljiva mornarska hrana a bogata oficirska menza uz svakojaka orgijanja oficira koji su brodove pretvorili u plovne kafane, drilovanje mornara i teški uslovi života na brodu, te surovi odnos oficira prema posadama, tužne vijesti o gladi, stradanju i patnji roditelja u zavičajnom kraju, rat, zabrana svakog dogovora, praćenja štampe i razmjena mišljenja, uticaj revolucionarnih ideja i pokreti koji su se sve više razvijali bili su osnova i glavna podloga za pokretanje i izbijanje jedne od najvećih pobuna naoružanih mornara.
Organizacija revolucionarnih mornara bila je jaka. Komitet mornara sastojao se od predstavnika raznih brodova: František Raš (vođa pobune) bio je na službi u hidroplanskoj stanici u Kumboru, Mate Braničević na Gai, Antun Grabar, Jerko Šižgorić i Šime Ujdur na Sankt Georgu, Anđelo Pahor na Pantheru, Marcello Caligaris na Carlu VI, te Rudolf Sagner na Rudolfu.
Početkom 1918. imali su na svim brodovima, kojih je bilo u Tivatskom zalivu oko 40, po jednu organizovanu ilegalnu borbenu grupu, kojima je rukovodio revolucionarni centar. Imali su podršku ne samo posade brodova već i oko 2.000 Crnogoraca koji su bili na prisilnom radu na gradnji vodovoda Zelenika — Baošići, te mjesnog stanovništva. Razne okolnosti, kao štrajk u Puli, saznanje o pripremi pobune, ubrzalo je akcije za pobunu.
Revolucionarno rukovodstvo na svom sastanku od 31. januara donijelo je odluku da se pobune 1. februara u 12 sati. Signal za pobunu dat je topovskim hicem sa broda Sankt George. Tačno u podne ispaljen je hitac sa St. Georga i dao znak drugim brodovima. Istaknuta je crvena zastava, skinuta carska zastava. Preuzeli su komandu nad brodom. Crvene zastave su istaknute na još nekoliko brodova a do mraka su crvenu zastavu istakli svi brodovi.
Nažalost, istorijske činjenice pokazuju kako je pobuna završila.
Njihova neodlučnost, neorganizovanost i neprihvaćanje savjeta Mate Braničevića da napuste Boku sa flotom, dovela je do sloma i kraha pobune mornara. Opkoljavanjem sa svih strana dolaskom brodova iz Pule 3. februara ujutro pobuna je ugušena.
Počela su hapšenja i pod istragu je stavljeno 800 mornara. Glavni okrivljeni, njih četrdeset, izvedeni su pred prijeki sud. Od toga broja bil su 23 Jugoslovena, 8 Čeha, 4 Poljaka, 4 Talijana i 1 Slovak. Na kaznu smrti strijeljanjem 10. februara osuđeni su František Raš, Jerko Šižgorić, Mate Braničević i Anton Grabar.
Držanje osuđenih pred prijekim vojnim sudom dostojno je poštovanja, osobito Raša, koji je na zapisniku prijekog suda 7. februara 1918 izjavio: „Ja se borim za ideju, makar morao za nju i poginuti. Morao sam raditi kao što sam i radio i pod istim okolnostima opet bih tako radio”.
Raš nije dopustio da mu vežu oči na strijeljanje govoreći: „Uvijek sam istini gledao u oči, pa hoću da gledam i smrti u oči”. Šižgorić je gledao i prije negoli su mu vezali oči rekao im je: „Zar i vi vojnici za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas usmrtite?” Na to je jedan od vojnika pao u nesvijest, zamijenjen je drugim. Prva naredba nije izvršena. Komandant je dao i drugi znak sabljom za pucanje ali vojnici ni tada nijesu htjeli da pucaju. Komandant je dao i treći znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: „Vi pucate u pravdu! Živjela sloboda!”
Trojica mornara pala su mrtva poslije prvog plotuna a Grabar je bio ranjen. Na to su po komandi pripucala dva vojnika i dotukla ga razmrskavši mu glavu. Spuštena su u zemlju četiri crna sanduka sahranjujući iskrvavljena tijela. Ali njihove riječi nijesu mogli sahraniti. Njihovo dijelo čulo se van naših granica.
Svijetle tradicije revolucionarnih mornara koji su gole šake digli na protivnarodnu vlast, tiraniju i rat i svoju krv dali za slobodu, progres i mir među narodima dobile su svoju punu snagu i pobjedu u događajima na obalama ovog našeg mora od julskih dana 1941. godine, rekao je na komemorativnom skupu u Škaljarima Jovo M. Bećir, predsjednik UBNORA Kotor.