Dozvolite mi da izrazim osjećaj osobitog zadovoljstva što imam priliku da vam se obratim povodom najznačajnijeg praznika u novijoj istoriji Crne Gore. Zahvalan sam na mogućnosti da mogu odati priznanje za ono što vi odnosno Vaša organizacija čini u očuvanju i njegovanju antifašističke tradicije, slobodarskog duha, dostojanstva i ravnopravnosti — istorijske odgovornosti prema snazi epopeje ovoga naroda i njegovoj slobodi koja nikada nije jednom za uvijek osvojena već zahtijeva „stalnu odbranu i spremnost na žrtvu” (T. Džeferson).
Danas, dvadeset godina od obnove nezavisnosti sa vremenske distance koja je, ipak, dovoljno duga da steknemo neophodne uvide, možemo reći da je obnova državne samostalnosti Crne Gore bila mnogo više od samog političkog čina. Ona nije predstavljala promjenu samo državnog statusa, već složen proces u kojem se istovremeno gradio suverenitet, nacionalni identitet, moderna država, čiji su se „korijeni nalazili u dugim istorijskim procesima konsolidacije moći” — kako kaže Č. Tilly. Bio je to početak perioda u kojem je zemlja preuzela punu odgovornost za sopstveni: politički, ekonomski i društveni razvoj. Nezavisnost je otvorila prostor da Crna Gora samostalno određuje svoje prioritete, gradi sopstvene institucije, vodi svoju razvojnu politiku, jača unutrašnje ekonomske kapacitete — oblikuje svoju budućnost u skladu sa potrebama savremenog razvoja i interesima svojih građana.
Dvadeset godina ekonomske nezavisnosti za Crnu Goru predstavlja period velikih očekivanja, brzih promjena, ali i ozbiljnih izazova. Ekonomski razvoj zemlje od obnove državne samostalnosti 2006. godine, trebao je biti usko vezan sa ambicijom da se izgradi moderna tržišna ekonomija, privuče strani kapital i stvore temelji dugoročne stabilnosti. Dvije decenije kasnije, bilans tog procesa su uspjesi koji se, ipak, ne mogu zanemariti i koji su nas doveli u predvorje EU, ali i teška pitanja koja još uvijek stoje bez jasnog odgovora pred društvom čije pojedine djelove još uvijek čine, jezikom nobelovaca Ačemoglua i Robinsona, ekstraktivne — izrabljivačke, a ne društveno uključive ili inkluzivne institucije, a koje su uslov društvenog progresa.
Pitanje izgradnje institucija koje podstiču napredak, uostalom, kao i mnoga druga pitanja kod nas, u vlasti su interesa političkih elita i i nijesu „od strane naroda za narod” po riječima A. Linkolna. Od njihovog interesa zavisi kojim putem ćemo krenuti dalje: hoće li to biti put Kerolove „Crvene kraljice” iz „Alise u zemlji čuda” koji znači da moramo trčati kako bi ostali u mjestu, a koji je put progresa, ili će to biti put političkog Levijatana koji će nas i dalje držati u okovima zaostajanja i zavisnosti i koji će naše, ionako, predugo čekanje na bolji život pretvoriti u „Čekanje Godoa” Semjuela Beketa.
O ekonomskom razvoju, generalno, se može govoriti na mnogo načina. Po riječima nobelovca Krugmana, svi se načini mogu svesti na dva: na govor i pisanje koji su jasni i govor i pisanje koji su nejasni (što je kod nas najčešće slučaj). Nejasni način, po njegovim riječima služi da se prikrije banalnost sopstvenih ideja, a ja bih dodao da se, u našim uslovima, realizuje politički interes.
Naš medijski prostor, kada je riječ o promišljanju ekonomske stvarnosti, ispunjen je, nažalost, samo izvještajima i polemikama o ekonomiji rasta i ekonomiji pada koje javnost godinama drže u zabludi pa izgleda da se sva ekonomija ogleda u rastu ili padu i da se ekonomisti ne bave ničim drugim do time. Dodatno se slika zamagljuje činjenicom što se, u različitom tumačenju pokazatelja i nabjeđivanju da li se radi o ekonomskom rastu ili padu, nerijetko, rast predstavlja kao pad i obrnuto — ekonomski pad se tumači kao rast — već zavisno od toga koja politička struktura tumači pokazatelje.
Upravo je usko-politički interes i ključni razlog što se ni oko nečega, kao što je bilans sopstvene ekonomije, ne možemo saglasiti, a bilo bi vrlo značajno za budući oporavak. Umjesto toga imamo apsolutno protivurječne ocjene — od katastrofe do blagostanja. Oni koji ne slute katastrofu, zbog odsutstva krize zaključuju kako nam dobro ide, previđajući da odsutstvo krize i uspješnost ekonomije nije ista stvar, da je moguće imati stabilnost ekonomije bez napretka i da je moguće izbjegavati depresiju bez postizanja solidnog ekonomskog rasta.
U ocjeni ekonomskog bilansa podaci o ostvarenom rastu se, od strane zvaničnih predstavnika, obavezno koriste kao potvrda ekonomskog razvoja zemlje i dakako njenog napretka. No u izricanju takve ocjene, ipak, treba biti oprezan pa imati u vidu da se između rasta koji prikazuju podaci, a koji odražavaju kvantitativnu promjenu, i razvoja odnosno napretka koji pokazuje kvalitativnu promjenu, nikako ne treba stavljati znak jednakosti, tim prije, što je kod nas tokom proteklog perioda, pa i danas, naročito, rast često realizovan na račun razvoja pa smo u zabludi aplaudirajući rastu, u stvari, nerijetko, pozdravljali zaostajanje u razvoju.
Period od sticanja nezavisnosti karakteriše skoro trostruki rast BDP (sa manje od 3mrd na preko 9mrd ali i značajan pad realne stope rasta BDP-a sa preko 8% na manje od 3%.;) rast dohotka po glavi stanovnika sa oko 4,5 hiljade na 14,7 hiljada), rast broja turista — sa 95000 hiljada porastao na 2,6 miiona — skoro 3 puta; Rast prosječne neto plate sa 330 na preko 1000 eura. Javni dug sa 36% porastao je na preko 60% BDP-a — skoro udvostručen; Strane direktne investicije su pale, sa skoro 2/3 manjim udjelom u BDP nego s početka perioda kada su činile do 24% BDP-a. Nezaposlenost koja se kretala od 15–28% pala je na iistorijski nizak nivo — ispod 10%.
Dvadesetogodišnji rast, predstavljen nominalno, nije ni izbliza bio praćen razvojem odnosno promjenom u kvalitetu strukture ekonomije što će reći da je izostao privredni razvoj odnosno napredak: proizvodnog sektora, sektora sa višim stepenom tehnološke obrade, prehrambene i prerađivačke industrije kao i razvoj i unapređenje poljoprivrede, energetike, informaciono-komunikacionog sektora, digitalizacije ekonomije i mnogo čega dugog. Zato se danas naš ekonomski bilans opisuje kao rast ekonomije dominantno zasnovan na uslugama i to u radno intenzivnim djelatnostima (koje su po definiciji nisko tehnološkegdje prednjače turizam, trgovina i građevinarstvo) rast zasnovan na potrošnji a manjim dijelom na investicijama — koji konstantno prati enormna zavisnost od uvoza, spoljnog kapitala i turizma — što je u proteklom periodu snažno limitiralo naš razvoj, a isto će biti i u budućnosti.
Posebno dugoročan izazov ostaje i dalje struktura ekonomije sa izrazito dominantnim odsutstvom proizvodne baze, što za posljedicu ima krajnje nepovoljan odnos uvoza i izvoza odnosno enormnu zavisnost od eksternog sektora što uz: finansijsku, naučnu, tehničko-tehnološku, informaciono-komunikacionu, energetsku i drugu zavisnost, ekonomiju zemlje čini izrazito izloženom spoljnim uticajima, ranjivom i slabo otpornom na njih.
Prevazilaženje ovog izazova ili čak njegovo ublažavanje je skopčano sa strukturnim promjenama u cjelokupnom društveno-ekonomskom sistemu — ne samo u privrednom, a takve promjene su moguće samo u izrazito dugom roku, i to pod uslovom da se donose adekvatne razvojne politike, što u mnogome komplikuje situaciju i buduće ekonomske ishode čini krajnje neizvjesnim. Napredak nije obavezan ishod, kako se često misli, i ne dešava se sam od sebe.
U osnovi, može se bez ustezanja reći, da ekonomski rast vidljiv statistički — prikazan kroz navedene pokazatelje, nije značio i ekonomski razvoj koji bi kvalitativno promijenio strukturu ekonomije i bio dovoljno snažan da značajno promijeni svakodnevni život građana CG. Snažna potvrda ovome stavu je, pored ostalog, još uvijek otvoreno pitanje neusklađenosti regionalnog razvoja između primorskog, centralnog i sjevernog regiona, a pitanje ravnomjernog razvoja jeste jedno od ključnih pitanja razvoja zemlje i istovremeno veliki potencijal za budući razvoj.
ZAVISNOST je, dakle, lajt motiv naše ekonomske stvarnosti, a ogleda se u zavisnosti od inostrane proizvodnje, energenata, hrane, tehnologije, kapitala, znanja…gotovo svega, što, razumljivo, znači krhkost kao i ranjivost ekonomije i društva.
Lakonski rečeno: političku nezavisnost nijesmo krunisali ekonomskom koja je preduslov političke slobode. Ekonomska zavisnost gotovo uvijek ima težnju da se transformiše u političku čime se može narušiti samostalnost i suverenost države. Upravo je očuvanje suverenosti i samostalnosti ključni razlog što, u svijetlu aktuelnih geopolitičkih dešavanja, razvijene zemlje svaku vrstu ekonomske zavisnosti od inostranih izvora nastoje smanjiti na minimum.
Aleksandar Hamilton, jedan od otaca američke nacije je, govoreći u prilog očuvanja nezavisnosti, kako ne treba raditi ono što im englezi kažu već treba raditi ono što oni sami rade povodom sopstvenog razvoja i očuvanja suverenosti.
Nezavisnost u suštini može biti formalna i neće značiti mnogo ako je zemlja previše zavisna od spoljnog kapitala, inostranog duga ili spoljne produkcije, a naša je ekonomija sve to zajedno. Pravi smisao nezavisnosti ne mjeri se samo formalnim suverenitetom, već sposobnošću države da obezbijedi stabilnost, napredak i kvalitetan život svojim građanima. Zato se mora sistematski i uporno graditi ekonomska nezavisnost kao zaloga naše samostalnosti i suverenosti. Ona zahtijeva promjenu modela razvoja, posebno kod malih ekonomija koje ne mogu slijepo kopirati modele velikih zemalja jer je dinamika malih sistema bitno različita od dinamike velikih. „Teškoća nije toliko u stvaranju novih ideja koliko u napuštanju starih”, rekao bi J. M. Kejns dok S. Jovanović na istu temu kaže: „Razvijeni od nerazvijenih naroda se razlikuju po spremnosti da se odreknu naslijeđenih običaja”.
Ako je prvih dvadeset godina bilo vrijeme izgradnje temelja, narednih dvadeset moralo bi biti vrijeme dublje transformacije. Upravo od toga zavisi da li će ekonomska nezavisnost u punom smislu riječi značiti ne samo formalnu samostalnost države, već i sigurniji i kvalitetniji život njenih građana jer od samog bogatstva značajniji je način stvaranja bogatstva kako kaže Fridrih List. Najveći zadatak naredne faze treba biti ne rast ekonomije, mjeren rastom bruto domaćeg proizvoda, već stvaranje ekonomije koja je manje zavisna, daleko više otporna na spoljne šokove, produktivnija i pravednija u raspodjeli. Otpornost na šokove u izrazito nestabilnom okruženju, kakvo je danas, uz produktivnost i pravednost se nameće kao ključna karakteristika privrednog sistema i strateška odrednica, rekao je na kraju svog reprezentativnog izlaganja prof. dr Vasilije Kostić, na tribini koju je povodom dvije decenije crnogorske nezavisnosti organizovao SUBNORA Crne Gore.