Ima tome koja godina više od pola vijeka, kada sam sa borcima i omladinom bio prvi put u Dolini heroja, odakle sam se sa pjesnikom i aktivistom Vojom Milanovim Mrvaljevićem vrnuo nakon tri debela dana doma, pješke preko Čemerna, Gacka, Avtovca, Višnjića dola, Srijeda, Krstca, sve do Nikšića, pa vozom do Grada Danilova. Potom sam, samo dvije godine kasnije, opet pješke kao novinar, noseći stari magnetofon na ramenu, sa ferijalcima i izviđačima, sa Žabljaka preko Nedajna, Mratinja i Vučeva, stigao do Tjentišta, đe sam kasnije bezmalo svake godine dolazio kao akcijaš i antifašista, poštovalac hrabrih partizanskih boraca, koji su položili živote u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Na taj su nas put ispratili general Danilo Jauković i Slavko Šepić, predsjednik omladine Crne Gore, dok je na čelu kolone bio stari ratnik Đedo Perunović.
Uz to, kao osnovac u školi na Lazinama, koja nosi ime Vlajka Brajovića, heroja s Ljubinog groba, slušao sam ratna sjećanja njegovog brata Mihaila Beba, koji je sa ocem Jakšom bio na tom krvavom stratištu i učitelja Joše Kalezić i Ljubomira Đurišića i napokon oca Mita koji je četiri godine ratne bio na čelu kosovoluških skojevaca, kao ilegalac i borac, čiji je brat Blažo Spasojev poginuo u borbi sa Talijanima prvog ustaničkog dana i sa Vidom Radovanovim Pavićevićem bio prva žrtva borbe za slobodu u ovom slobodarskom kraju.
I tada se javila želja da odem i poklonim se sjenima slobodarskih velikana koji su ostavili živote tamo đe je soa nebeska da bi sačuvali ranjenike i omogućili Vrhovnom štabu izlazak iz neprijateljskog obruča.
Nedavno, nakon što se skoro ispovijedah Milu Grdiniću, antifašisti, akcijašu i kolekcionaru, pored ostalog, udarničkih znački, krenusmo sa vrlim prijateljem Markom Jovićevićem prema Foči, đe nas dočeka srčano Momčilo Loko Govedarica, ugledni privrednik i strastveni lovac koji zna sve „staze i bogaze”, kako putem tako i bespućem.
Prva stanica — Popov most, nedaleko od mjesta Vrbnice, đe je 17. juna 1942. godine formirana Četvrta crnogorska narodnooslobodilačka udarana brigada. U prvom stroju pet bataljona — dva lovćenska, Zetski, Komski i Durmitorski sa 1.080 boraca. Peko Dapčević — komandant i Mitar Bakić — politički komesar.
Slijedio je ratni put od dvadeset hiljada kilometara, bitke na Sutjesci, Neretvi, Kupresu, Jajcu, Livnu… polovina boraca, blizu pet hiljada, položila je živote, 48 je proglašeno za narodne heroje.
„Četvrta brigada, to su četiri brigade”, rekao je vrhovni komandant Josip Broz Tito, uz dodjelu Ordena narodnog heroja proslavljenoj brigadi čiji spomenik je pokrilo granje. Samo na vrhu, ponosno kao borci u ratu, raširenih krila prkosi bronzani orao i podsjeća potomke na herojske pretke.
„Ođe dolazite samo vi iz Saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore i Gajo Vojinović sa antifašistima Žabljaka”, pričaju Mićo Radović, na čijem se posjedu spomenik nalazi i Miljan Tadić, koji tokom ljeta ođe boravi. „Postavljali smo ogradu i čistili nekoliko puta, ali gora brža i jača. Velika je greota puštiti ovu svetinju da se uruši”, podsjećaju naši sagovornici, porijeklom, kažu, Crnogorci.
Nakon avanture preko Dragoš sedla, Vučeva i tajnih staza prašume Perućica, sa bajkovitim pogledom na vodopad Skakavac i planinske gudure kojima su partizani sa ranjenicima tražili spas iz njemačkog i četničkog obruča, nova stranica putopisa zapisana je pored spomenika đe je poginuo komandant Sava Kovačević. Zastave koja se vijorila odavno nema, slova se jedva naziru, petokraka ostala bez sjaja, kamenu stazu pokrila mahovina.
Legenda o heroju ipak živi. Potvrđuje to i grupa slovenačkih antifašista i Marko Matajurc, gradonačelnik opštine Kobarid, koji ističe: „Heroj Sava je bio veliki junak. On je i vaš i naš kao i Milovan Šaranović iz Danilovgrada, koji je poginuo u Gornjem Žužembergu u Sloveniji, čiji je spomenik u centru Ljubljane”.
Ista, još tužnija slika, može se vidjeti na Milin-kladama, đe je tokom Bitke na Sutjesci ranjen Josip Broz Tito. Pored zaraslog puta jedva se naziru, nekada svijetle, mermerne ploče, na kojima je bila ispisana istina o borbi i pobjedi. Jedini tragovi života su teške mašine koje krče puteve za odvoz balvana. Jednog dana će, onako usput, poravnati i ovaj trag istorije, ovo mjesto koje još živi samo na fotografijama Žorža Skrigina i narodnog heroja Sava Orovića.
U Gornjim Barama u srcu Zelengore slika je srećom drugačija. Spomenik slavnoj Drugoj dalmatinskoj brigadi je obnovljen. Živi priča da je Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske, položio vijenac i naložio uređenje spomenika koji sada u planinskoj dolini sija i podsjeća na poruku hrabrih Dalmatinaca vrhovnom komandantu: „U teškim borbama poginulo je više od polovine boraca, ali računajte na nas, kao da smo u punom sastavu”.
Na Sutjesci su poginula 833 borca ove brigade, a na Barama više od tri stotine. Druga dalmatinska, koju s prvom slavi antifašistički dio Crne Gore, jer je učestvovala u borbama i oslobađanju mjesta i gradova, formirana je krajem 1942. godine u Uništu kod Bosanskog Grahova. U brigadi u kojoj su bili mahom Hrvati, Crnogorci, Srbi, Italijani…, iz koje je tokom ratnog puta od Livna, bitaka na Neretvi i Sutjesci, na Drini, od 5.548 — poginulo 1.829 boraca, prvi komandant bio je Ljubo Vučković, zamjenik Ante Jurin Marko, a politički komesar Jovo Martić sa zamjenikom Jovom Kapičićem.
Nedaleko od spomenika, koji je kao svjetionik, sija jezero — pravo gorsko oko. Na njegovoj obali kamena ruševina, tokom potonjeg rata spaljena vila. Bila je to, kaže naš domaćin Momčilo Loko Govedarica, kuća đe je boravio Josip Broz Tito i đe je u to doba, kao dječak, zahvaljujući ocu, boravio. „To je za mene nezaboravno vrijeme, koje je uništilo ratno nevrijeme. Vila je sada zgarište, ali nijesu piromani ubili sjećanje”.
Slijedi dugo putovanje „kroz zelenu pustinju i prašumu” davno napuštenim putevima, đe su srne, divokoze, zečevi, orlovi… jedini domaćini, do Ljubinog groba, slobodarskog partizanskog svetilišta, đe su borci Druge čete Trećeg bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade herojski ginuli, spašavajući ranjenike i odakle je, zapisao je hroničar, ispisana rukom poruka Vlajka Brajovića upućena Vrhovnom štabu i komandantu: „Dok god budete na Ljubinom grobu čuli pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kada toga ne bude, znajte da na njemu nema više živih proletera”.
Od četrdeset hrabrih proletera, većina je bila iz danilovgradske opštine, kojima je komandovao Božo Vidov Begović, više od polovine je poginulo. Bilo je to stravično vrijeme… štuke iznad glava, minobacači, topovi… Njemci u strogom borbenom poretku. Teško ranjen komandant narodni heroj Vako Đurović pokazao je prstom na Ljubin grob, kao mjesto zadnje odbrane.
I tako je bilo. Izdržali su proleteri, kojima na mjesto pogibije skoro niko više ne dolazi. Spomenik oronuo, nema ni table mermerne sa porukom. Samo potonjih dana proljeća na proplanku čudno cvijeće boje krvi, kao podsjećanje na dane prkosa, ponosa i borbe za slobodu, o čemu je prije skoro dvije i po decenije, na mjestu ratnih strahova, đe je bio sa ocem Jakšom i bratom Vlajkom, koji je poginuo, Mihailo Bebo Brajović, pored ostalog, rekao: „Taj juriš je najduže trajao. Više se ne čuju rafali, samo pojedini pucnji. Viđeli smo Žaku Lakića, kako nosi brata Muja i posrće pod njim… Srijećem Anu Ljumović, koja mi kaže da je previla Vlajka… Onda je neko rekao — poginuli su Vlajko, Jakša Stojović, Miroslava Živković, svi iz njihovog voda”.
Tih ratnih dana, kada su njemački piloti toliko nisko lećeli da su rukama mahali svojim borcima da jurišaju, sjećao se i Zarija Vukašinović, zadnji borac sa Ljubnog groba, tužan što mjesto borbe u dubokoj starosti nije još jednom posjetio, jer svi su ih, kako reče, izgleda zaboravili.
Tačno, zaborav je kao zla gora pokrio mjesta đe su partizani, proleteri, komunisti i narod ostavljali živote za slobodu i bolje dane. Ostaju još samo (o)pomenici, oronuli spomenici koji odumiru uspravno — herojski.
Na zadnjoj stranici putopisa — zapis sa druge strane Zelengore, đe okolo lijepih jezera „cvjeta turizam” i đe na davne ratne dane podsjeća u Kalinoviku tvrđava „đe su, kažu, vojsku služili kao austrijski vojnici Adolf Hitler i Josip Broz Tito”, zatim priča da je početkom prošlog vijeka crnogorska vojska u Prvom svjetskom ratu pokrivala područje i ginula od Kožjeg mosta blizu Sarajeva do pogibije na Mojkovcu.
Tu je i poruka sa jednog spomenika — nišana, pored hrasta koji se vezuje za pjesmu „Ženidba bega Ljubovića”, kao opomena: „Ako neko ubije nekoga, ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao”.
Tako je nažalost bilo u Drugom svjetskom i ovom potonjem domaćem ratu, o čemu svjedoče zaboravljeni spomenici dolinom Sutjeske i vrhovima Zelengore.