Ne postoje podaci koliko je Crnogorki učestvovalo u ranijim ratovima, ali postoje dosta precizni podaci da je 2.546 žena iz Crne Gore učestvovalo u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941–45. godine, od čega je njih osam proglašeno za narodne heroje.
Gotovo da ne postoji rata, bitke ili borbe koja je vojevana za slobodu Crne Gore, a da u njoj svoj doprinos nijesu dale i Crnogorke. Vječito osuđene na crninu za bratom, sinom, mužem… Kao da su umirale više puta, jednom kada su oplakivale i tužile za svojim najmilijim poginulim u stotine borbi, a drugi put usljed neupitnosti ograničenog ljudskog života. Crnogorke su bile najbolja, najplemenitija i najuzvišenija logistika crnogorske vojske. Nakon dosta pređenih kilometara, probijala se kroz hiljade kuršuma i bajoneta kako bi svom muškarcu donijela na bojištu tain, džebanu i potrebnu hranu, ali ne samo to već i vijest o domu i đeci, topli osmjeh, blagu riječ i kratki poljubac.
Koliko je samo njih palo ispunjavajući ovu svetu dužnost, padale su od kuršuma, umora i rana preko leševa i oružja po bojnom polju ali su hodale naprijed dok god je u njih bilo života, ne želeći da makar tog dana svom muškarcu ne donesu brašnjenik i zamotuljak topline i života. Prolazeći kroz hiljade bajoneta imale su samo jedan cilj, a padale su samo onda kada je srce prestajalo da kuca, sa tobolcem u ruci, tobolcem „nade i života”. Zvali su ih „bijela vojska” u vječitoj sjeni crnogorske vojske. Na bojnom polju sa puškom i sabljom u ruci, Crnogorac je mogao imati desetine dilema, sumnji ili pitanja, osim jedne, jedino sumnje nije bilo u to da će se tog dana na tom mjestu pojaviti njegova Crnogorka sa džebanom i hranom. Ukoliko se ne pojavi, to je moglo značiti samo jedno — da je više nije u životu. Sa sadašnje distance teško da možemo shvatiti svu dubinu, uzvišenost i prije svega odanost ovog krajnje plemenitog odnosa. Sjećajući se naših majki, baka i prabaka, tih lovora u vijencu slobode Crne Gore sjetimo se samo nekih od njih. Plane Dragović koja je vojevala protiv Turaka kod Morače u 19. vijeku. Anđelije Vojvodić koja je 1850-ih godina osvetila svoje sinove i muža, kada je ubila čuvenog turskog kapetana u Nikšiću.
Sjetimo se neprekidne kolone Crnogorki koje su dolazile pod skadarske bedeme 1912–13. godine. Odlazile su sa naramenkom na leđima u nadi da će ga viđeti, zateći u životu, većina od ove kolone naišla je na obistinjene crne slutnje, izvlačeći ih duboko iz vatrene zone mrtve ili ranjene. Većina njih vraćala se sa daleko težim naramenkom od onoga što je donijela, noseći na vlastitim leđima sve što je imala i sve što je voljela. One koje su i zatekle svoje u životu, bila je to samo riječ ili dvije i ništa više. Navikle su one na to, pogled hladan kao čelik ali hrabro i veliko srce spremno da oprosti i podrži. Na skadarskom ratištu poginulo je više od stotinu Crnogorki. Mnoge su sa puškom u ruci učestvovale u bojevima na Tarabošu, Dečiću, poput Petruše Perković i mnogih drugih. Možda najviše od svega govori jedna pjesma iz tog perioda: „Izlomljene puške i barjaci, na lazine pali junaci, sin do oca leži u komade, brat na brata naslonio glavu, da bi lakše ispuštio dušu, kao čavke popadale majke, nose vode peru ljute rane i ko stanci kamenovi ćute, nema niko suze da prolije, nema niko da se zrna krije…”
Bolničarka ranjeniku majka
Kada se duša kida, kada se zadnje zrake sunca upijaju, tada i bonici i teški ranjenici kroz zube procijede… kuku mene Majko, ili pomozi Bože.
Zato su na ratnim poprištima ranjenici kao u Boga, kao u Majku, kao u Sestru, gledali u bolničarke — hrabre partizanske heroine, koje su stizale od rova do bunkera, od pozadine do prvih ratnih linija, koje su sa ranama drugima rane vidale, i bez uzmaka kada je trebalo jurišale.
U toj nezaboravnoj jedinici svijetli ime Jagode Bogićević, iz Danilovgrada, iz sela Bogićevići, odakle je prvih ratnih dana bogazom proleterskom krenula… od Taraša i Kurila, preko Župe i Vinića, đe je prvu ranu kao skojevka dobila.
Zatim u stroju Pete crnogorske proleterske brigade preko Vučeva, Igmana, Jajca, Vakufa, Neretve, Sutjeske… u prvoj četi Četvrtog bataljona „vječno žive” Savine brigade.
Jagoda-Pile, kako su je od milošte zvali, bila je zapisali su saborci krhka i duševna, ali srčana, požrtvovana, humana, bila je bolničarka, bombaš, izviđač, puškomitraljezac… bila je član Partije stasao su ognju Revolucije.
Bila je borac iz prvog stroja sve do 18. aprila 1944. godine kada je u selu Pale kod Bijelog Polja njemačkim rafalima pokošena.
Imala je samo dvadeset godina.
Na tom mjestu sada je partizanska česma, iz koje za putnike i namjernike teče voda koja podsjeća koliko je zlatna sloboda, za koju se borila Jagoda, bolničarka koja je ranjenicima bila kao sestra,kao majka.
Dragan Mitov
U Prvom svjetskom ratu, ponovo su stale uz svoje Crnogorce, često iz najžešćih borbi su izvlačile ranjenike i previjale im rane. Kako u kući nije bilo stasale muške glave, u borbama je od 1914. godine supila i neustrašiva Milica Popović iz Kuča. U ovom stroju nezaobilazna je i Vasilija, kćerka serdara Janka Vukotića, koja je sa 16 godina u stopu pratila svog oca komandanta Sandžačke vojske kao njegov ordonans na mojkovačkom ratištu 1914–16. godine. Mlada učiteljica Jelena Šaulić se, zbog brata, odmetnula u šumi za vrijeme austrougarske okupacije učestvujući sa puškom u ruci u komitskom ustanku, posthumno je odlikovana najvećim odlikovanjem u Kraljevini Jugoslaviji. Nezaobilazna je i Vida Pavlović sa Čeva učesnik Topličkog ustanka. Tu je i Stoja Marković koja se sa braćom i rođacima odmetnula 1921. godine u šumu boreći se protiv postojećeg stanja u Kraljevini SHS. Osuđena je na 20 godina robije, Stoja će se ubrzo prebačiti u SSSR-a, da bi se 1945. godine vratila u Jugoslaviju. Gimnazijalka Milosava Perunović iz Nikšića komitovala je i svojom puškom ledila krv u žilama austrougarskim vojnicima. U početku se pravila da je muškarac kako ne bi zaostajala za drugima. Veliki broj Crnogorki je pratio svoje muškarce u internaciji i emigraciji, ne ostavljajući ni časka svoje najmilije.
U toku Drugog svjetskog rata Crnogorke su dale nemjerljiv doprinos u oslobođenju Crne Gore i Jugoslavije. Sa puškom u ruci, bombom za pasom ili mitraljezom u šancu one su potpuno ravnopravno sa muškarcima učestvovale u četvorogodišnjoj antifaštističkoj borbi. Svojim djelima, junaštvom, pregalaštvom zadivile su svoje muške saborce, u prvom redovima tu su tri Vukice: Vukica Mićunović koja je sa nepunih 20 godina sa svojom porodicom učestvovala u 13-julskom ustanku 1941. godine. Prošla je sva ratišta od Neretve, Zelengore do Sutjeske, njeno junaštvo ulivalo je strah kod neprijatelja, sa bombama u rukama otvarala je njemačke tenkove i u njih ubačala bombe. Proglašena je za narodnog heroja, kasnije je bila prva žena ministar i dugogodišnji poslanik u Skupštini. Druga Vukica je učiteljica Vukica Martinović sa Cetinja prvoborac i rukovodilac saniteta u V crnogorskoj brigadi, koja je hrabrila svoje saborce u desetine slavnih bitaka, hitajući u prvim borbenim redovima poginula je 1944. godine. Treća je Vukica Mitrović sa Svetog Stefana koja je nakon teških fizičkih i psihičnih zlostavljanja okupatoru samo rekla: „Sve znam ali vam ništa neću reći”. Smrt. U ovom stroju crnogorskih heroina je i mlada Cetinjanka Jelena Ćetković koja je pripremala oružane akcije u teškim uslovima u Beogradu. Zarobljena je i zvjerski mučena u beogradskom zatvoru, ni riječ nije izustila, izvedena je praktično na nosilima i strijeljana na Banjici. Đina Vrbica koja je prošla sva ratišta Jugoslavije jurišajući u prvim redovima. Njena sudbina je još tragičnija kada se zna da joj je muž poginuo u borbama, a da je njena dvogodišnja djevojčica povjerena na čuvanje jednoj porodici u Bosni, fotografiju njene kćerke na samrti dala je najboljoj drugarici da kada se rat završi ponese njenoj rodbini koja će je podići. Međutim, zla sudbina je htjela da ona nikada ne stigne u prave ruke. Dobrila Ojdanić narodni heroj iz Berana dva put je ranjavana, prešla je Neretvu, Sutjesku…
Ljubica Popović ljepotica i heroina sa Meduna obavljala je najteže zadatke, ubijena je sa 20 godina, pošla je sa pjesmom na ustima: „Sa Lovćena vila kliče…”. Strahovito hrabra Jelica Mašković iz Kolašina pala je na Kupresu štiteći odstupnicu svojim saborcima kao puškomitraljezac. Milica Vučinić koja je sa dva poginula brata uzela oružje i zaklela se da će ih u borbi osvetiti, poginula je u redovima Pete crnogorske… Ostaće vječito upamćene sestre Ljubica i Stana kćerke Mirka Martinovića koje su se do posljednjeg daha kao mlade bolničarke III divizije borile za ranjenike, poginule su na Tjentištu na Sutjesku 1943. godine. Njihov brat spjevao je poemu o njima… Neke od njih odlikovane su najvišim stranim i domaćim odlikovanjima, a bile su visoki oficiri JNA i visoki političko-partijski rukovodioci. Ugledna Cetinjanka Stana Tomašević učestovala je u svim borbama, kasnije je bila ambasador, Jovanka Mušikuć iz Nikšića učesnik je značajnih bitaka, naročito je interesantna priča kada je na Sutjesci umorna i iscrpljena od dugim marševa i borbe na tren zaspala, njen brat Petar koji je bio komandant odreda kada je primijetio da je nema, povratio se i vidio da je gotovo pala u ruke njemačkim vojnicima, hitro je reagovao, došao do nje ošamario da je probudi, dajući joj odstupnicu i tako je spasio. Poznata je njena hrabrost i oštrost bila je kapetan JNA, odlikovana je visokim odlikovanjima, a bila je i sekretar komiteta Nikšić. Naročito je dirljivo sjećanje na Mariju Martinović, koja je zarobljena kao partizanski aktivista osuđena na smrt vješanjem, noć prije izvršenja smrtne presude u ćeliji plela čarape za nejaku đecu, kada su ujutro došli da je vode na vješala rekla je da ona ne brine za njihova vješala već kako će završiti čarape za svoju đecu da im ne bude hladno. Potom Božana Vučinić i Ljubica Ivova Martinović koja je kao partizanski aktivista strijeljana sa mužem i ćerkom na Veljem brdu. Tu su nezaboravna Danica Marinović, borac, komesar, predsjednik Ustavnog suda, Božana Vučinić, Vasa Pavić… Interesantno je, da iako o tome ima malo podataka, da je jedna Crnogorka prema oskudnim informacijama iz Istorijskog leksikona bila general-major JNA, radi se o Mariji Mitrović iz Kuča, ovo predstavlja zaista jedinstveni primjer u istoriji Crne Gore i Balkana, pa i šire da je žena dostigla najviši čin u vojsci. Ona je iako formalno kao domaćica, kasnije bila predsjednik AFŽ i general. Zna se i za Milu Poleksić, koja je u zbjegu udavila sopstveno dijete koje je plakalo, kako ne bi neprijatelj otkrio lokaciju izbjeglica. Podgoričanka Miljuša Jovanović učesnik bitke na Pljevljima, zbora u Rudom, tokom Igmanskog marša ostala je bez prstiju na nogama ali je i dalje nastavila borbu u redovima Prve proleterske brigade, na Sutjeskoj je bila komesar ešalona. Ostalo je u pamćenju snaga njenog karaktera i odanost porodici i idealu. Radosava Krdžić iz Murina koja se na strijeljanju muški držala, ne dozvolivši da joj maramom vežu oči, brinula je jedino o časti i slobodi. Herojska je ali i tužna priča o pet Danica — Tomašević, Kosić, Đurović, Bojanić i Popivodi, koje su izgubile život u narodnooslobodilačkoj borbi tokom IV i V neprijateljske ofanzive. Grob im se ne zna.
U toku Drugog svjetskog rata preko 12.000 Crnogorki prošlo je kroz zatvore i logore Crne Gore. Nerijetki su slučajevi da su Crnogorke sa oružjem u ruci pratile svoje sinove kroz sve borbe i ofanzive, ne zaostajući ni koraka za njima, sjetimo se samo Anđe Kape koja je ratovala sa svoja tri sina.
Ovaj stroj bi bio podugačak i svima nama treba da služi na čast njihova nepokolebljiva volja i hrabrost koju su pokazale. Tokom vjekovne borbe za slobodu, Crnogorke su pokazale odanost porodici, tradiciji i državi, pokazujući ne samo da su dobre supruge, majke i sestre, da su samo one mogle roditi neumrle crnogorske slobodare, već da su spremne i sposobne i sa puškom u ruci u prvim borbenim redovima učestvovati rame u rame sa muškarcima. Kuriri, bolničarke, komesari, revolucionari, komandiri, bombaši, puškomitraljesci, oficiri, ambasadori i pregaoci to su bile i mogle naše Crnogorke. Crnogorke moraju znati i čuvati svoju tradiciju, jer time se zapravo izdižu na pravi pijedastal, bez namjere da preuzmu ičiju uloga, njihovo mjesto je ravnopravno i one to zaslužuju kada slijede tragove naših slavnih Crnogorki.