Tamo đe svoje gnijezdo i orao krije, đe se o oštre grebene razbijaju oblaci, đe se najprije dan od noći dijeli, tamo đe proljeće kasni a zima vazda rano stiže, đe gora s gorom razgovore vodi, tamo je, prije sto deset ljeta, u kamenitim Rovcima, u Trmanju, selu na proplanku, drugog septembarskog dana rođen Velimir-Veljko Milinkov Vlahović.
Čuvao je od zaranka ovce i jagnjad, poznavao vjetrove ljute trave i kamene glave od kamenika do Durmitora, brojao, kao sva đeca, zvijezde, učio na ognjištu prve stranice iz knjige života, krenuo u svijet uz prađedov amanet: „I u gori istinu zbori”.
Istorijska čitanka minulog vijeka bilježi: Veljko Vlahović, komunista, borac za slobodu i istinu, revolucionar, državnik, publicista, pisac…
Životopis ispisan krupnim slovima za pamćenje, uzor i poštovanje.
Davna godina 1933. u prošlom vijeku, Veljko student i skojevac na crvenom Beogradskom univerzitetu. Štrajkovi, barikade, lanci u kazamatima Višegrada. Tu su saborci Ivo Lolo Ribar, Svetozar Vukmanović Tempo, Dragiša Ivanović, Mirko Tomić, Vukman Kruščić, Cvijetin Mijatović, Đoko Kovačević…
Slijede novi štrajkovi, hapšenja, godine 1936. pogibije studenata Mirka Srzentića u februaru i kasnije početkom aprila Žarka Marinovića.
Ni studenska slobodarska krv ne tupi revolucinarnu oštricu i odlučnost u borbi za slobodu svih naroda. Zato putevi Veljka Vlahovića, vode u Prag, nešto kasnije preko Pariza stiže u pomoć mladoj Španskoj republici. Na ratištima Gvadalahare i Brunete„polaže ispit iz velike lekcije istorije”, komesar je internacionalnih bataljona „Dimitrov”, na rijeci Harami „zarađuje” teške rane, koje životom pobjeđuje. Zatim slijede novi fronstovi, bez juriša i plotuna, srcem i perom, nadarenim umom, iskustvom i željom mladalačkom uz obećanje „pasaremos” — proći ćemo.
I prošao je Veljko sve što Revolicija traži od svojih prvaka. Zato iz Španije stiže pod tvrdim pečatom karakteristika: „Veljko Vlahović heroj u borbi, ideološki aktivan, komunist nakoga treba računati”. Zatim ponovo Pariz, susret za Josipom Brozom Titom i drugarstvo za čitav život.
Kasnije tokom Drugog svjetskog rata iz Moskve prve i prave vijesti o narodnooslobodilačkoj borbi. Glas „Slobodne Jugoslavije” — istina o borbi u kojoj „četiri jeseni i četiri zime na rodnim pločnicima mladost gine i četiri proljeća i četiri ljeta krv i želja za slobodom cvjeta”, kako je zapisao crnogorski pjesnik Petar Đuranović i na dan Veljkove smrti na talasima Radio Titograda objavio: „Umro je čovjek koji je koji se čitav život borio protiv zla, protiv jada i beshhljebnih dana, koji su uprkos njihovoj velikoj borbi, bili česti pratioci njegova života”.
U slobodi, društvena i državnička aktivnost, afirmacija spoljne politike, u Organizaciji Ujedinjenih nacija pravi predstavnik nove Jugoslavije. Uvijek stalni kontakti sa radnicima i studentima, sve bez protokola, uz riječi pravog komuniste i revolucinara: „Mitologija priča kako je bogovima ukradna vatra. Vatru samoupravljanja mi nijesmo imali od koga da ukrademo. Sami smo je zapalili”, govorio je Veljko Vlahović.
U skoro svakoj prilici imao je tihi savjet onima koji revoluciju nastavljaju”. Član partije mora znati da okolina ocjenjije njegov rad. On mora imati čvrstu vezu sa ljudima”.
Zato su u tom vremenu Savez komunista i samoupravna ideologija bili za Veljka Vlahovića revolucija koja traje, a njegove riječi ono što se pamti.
Tako je bilo i godine 1968, kada su studenti tražili promjene i jedino sa Veljkom razgovarali. Ostali su za pamćenje savjeti i poduke na 16 hiljada Veljkovih sabranih djela među kojima je i savjet „sedmoj sili”: „Novinar ne smije praviti kompromis sa zaostalom političkom sviješću ili sa primitivnim ukusom dijela čitalaca. Novinar je borac čija je dužnost da bocka uspavane savjesti i uznemirava misao”.
Naredne godine 7. marta navršiće se pola vijeka od kada je iz Ženeve stigla vijest da je narodni heroj Veljko Vlahović izgubio posljednju bitku. Za saborca i prijatelja Josip Broz Tito je rekao: „Komunisti moraju biti takvi komunisti kao je bio Veljko Vlahović”.
U posljednjim danima sjećajući se zavičaja i Crne Gore zapisuje: „Moje misli i prva saznanja rodila su se ovdje, između Kamenika, Komova, Prokletija i Durmitora. Kasnije sam ih neprekidno pronalazio širom svijeta. Nikada pronađene do kraja te misli ssu se vraćale Crnoj Gori. Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja — teret Crne Gore. Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru je i dar i prokletstvo”.
Studentski prvak i španski borac, narodni heroj i graditelj socijalizma Veljko Vlahović, kojeg pamte generacije sa prostora nekdanje Jugoslavije za čiju se slobodu borio, ali i Španija, Prag, Pariz, Njujork, Moskva, Beograd, i brojni svjetski državnici Nikita Hruščov, Vili Brant, Če Gevara, sa kojima se srijetao, potom poznati intelektualci Miroslav Krleža, Koča Popović, Milo Milunović i mnogi drugi sa kojima se družio i posebno borci sa ratišta, među njima i slavna revolicionarka Dolores Ibaruri i nihovo zajedničko „No pasaran” — revolucionar koji nikada zavičaj nije zaboravljao, svuda je odlazio, ali kamenu rodnom se vraćao i podsjećao”.
Crna Gora je država, koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je trpeza siromaštva, tuga napuštenog ognjišta, nemirna vjećnost, majka koja je đecu tjerala ispod svoga skuta i zbog tpga čupala raspuštene kose. Njene su planine ljute i vesele, tužne i raspjevanje. Ona je vječito otvoreni prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama, koje ispira kapljicama rose”.
Na svijetloj stranici istorije i sada sto deset godina od rođenja i skoro pola vijeka od odlaska za generacije ostaje: Veljko Vlahović, revolucionar, heroj, vizionar iz Crne Gore koja je vječito otvoreni prozor slobode.
Kao Crna Gora, Kolašin, Trmanje tako i rodna kuća Veljka Vlahovića je vjekovima slobodarska. Otac Milinko bio je vojvoda Topličkog ustanka i komandant Rovačkog bataljona o kome je Veljko zapisao: „Moj otac i većina njegove generacije, koji su svim srcem bili za ujedinjenje sa Srbijom, veoma brzo su se razočarali. Iako su pokušavali, zbog nekog lažnog ponosa, da o razočarenje sakriju, nijesu ga mogli sakriti. Ujedinjenje i položaj Crne Gore u široj zajednici, zamišljali su drigačije. Uz obespravljenost drugih naroda u ondašnjoj Jugoslaviji treba dodati i obespravljenost Crnogoraca”.
U Drugom svjetskom ratu učestvovala je čitava Veljkova porodica — i majka Mijojka koja je bila po zatvora, zatim braća Branko i Dušan koji su poginuli u borbi sa četnicima i sestra Dunja i brat Mišo koji su rat preživjeli.
Zato se i sada u novom vijeku, na spomenik Veljka Vlahovića u Trmanju, ispred, od države zaboravljene njegove rodne kuće, vijore u dane susreta planinara i antifašista zastave crnogorska i jugoslovenska, za koje se borilo slobodarsko ognjiše kuće Milinka Vlahovića.