Svi ratovi imaju svoje heroine, mnoge su zaboravljene, ali na kamenim stranicama naše istorije njihova imena sijaju neprolaznim sjajem.
U ovoj prilici, prisjećamo se ne samo osam crnogorskih žena — heroja, već i onih junakinja čije je herojstvo nezaboravno, ali ponekad zaboravom pokriveno. Činimo to uz pomoć stare bilježnice, nastale od sjećanja Lidie Jovanović i njenih ratnih drugarica, koju dijelom prepisujemo i ponešto podvlačimo i dopisujemo.
* * *
Mlada ljekarka Ružica Rip ne odvaja se od ranjenika — boraca, iako joj prijeti opasnost da bude uhvaćena i pored toga što je imala mogućnosti da se sama spasi. Jednog martovskog jutra 1942. godine objesili su je u Kolašinu četnici Pavla Đurišića. Nije dozvolila da je takne prljava ruka dželata, već je sama sebi natakla omču na vrat i, dok je okupljena masa naroda plakala, ona je mirno otisnula dasku ispod nogu i zanjihala se na vješalima.
Tako se hrabro držala i Joka Baletić u Nikšiću, a tek Jaglika Adžić, koja je u oganj uskočila da bi čast đevojačku spasila i sa porodicom izgorjela…
Od uha do uha pronosila se priča o neustrašivom držanju studentkinje — komuniste Vukosave Ivanović-Mašanović, koju su Italijani strijeljali u Baru jula 1941. godine. Kada joj je italijanski oficir poslije strijeljanja njenog druga prinio Musolinijevu sliku i pozvao je da je poljubi pa će biti spašena, Vukosava je prezrivo pogledala oficira, za trenutak stala i pljunula na sliku. Zaustila je nešto da kaže, ali je revolverski metak prekinuo njene riječi. Vukosava je bila prva žena strijeljana u Crnoj Gori, ali ne i posljednja.
Prilikom strijeljanja grupe partizana na Kapinom Polju kod Nikšića, Milica Malović iz Šavnika nije mogla da uguši u sebi revolt na postupke ubica pa je uzviknula: „Platićete, izdajnici, doći će naši i osvetiti nas!” Zbog ovog hrabrog istupanja ona je „zaradila samicu” u zatvoru u kojoj je bila podvrgnuta strahovitom mučenju.
Anđa Babović iz Banjana mučena je na najstrašniji način; zabadaju joj eksere pod nokte, bodu je iglama, šibaju korbačem i gaze da bi je primorali da oda drugove sa kojima je učestvovala u akciji. Ali, na sve to mučenje ona ostaje nijema i neprijatelj ne uspijeva da od nje izvuče nijednu riječ. Isto tako, imale su herojsko držanje pred smrt i Desa Adžić i Vasilija Kostić, kao i mnoge druge žene-borci.
Mlada skojevka Danica Maslovar, članica Opštinskog odbora AFŽ-a u Tivtu i jedna od najzapaženijih radnica na ovom terenu, zaklana je sa dva druga izdajničkom kamom u Biskupovačkom potoku jula 1944. godine.
Progoni
Masovni progoni žena bili su osobito veliki u jesen 1943. godine. Poslije kapitulacije Italije, iz logora u Baru sprovedeno je na rad u Njemačku 150 žena, a isto tako i iz drugih zatvora žene su odvođene u Njemačku.
„Zbogom majko, zbogom rode — ne vraćam se do slobode” — bila je pjesma sa kojom su one odlazile.
Život u logorima bio je neizdržljiv. Gladne i iznemogle, zatvorenice su gonjene da rade do iznemoglosti. Zora Đukanović je umrla na poslu. Na njene riječi: „Ja ne mogu da radim, ubijte me, ja sam bolesna” — njemački stražar je dobacio: „Montenegrina saboterka!”
Uslovi života i rada u pozadini, zatvorima, a i logorima bili su takvi da se s pravom može reći da su bili sretni oni proleteri koji su u našim brigadama marširali smrznutih nogu preko Igmana, jurišali na Kupres, Livno, Prozor i Mrkonjić Grad, gazili Pivu i Taru, Neretvu i Sutjesku — oslobađajući dio po dio naše zemlje.
Oko 10.000 žena i djece prošlo je kroz zatvore i logore. Samo kroz logor u Baru prošlo je 1.100, a kroz zloglasni zatvor u Kolašinu oko 700 žena.
Stotine i stotine njih prošlo je kroz zatvore i mučilišta: Podgorice, Cetinja, Nikšića, Kolašina, Mamule, Prevlake i dr. Prvi put u istoriji Crne Gore masovno su strijeljane žene. Okupator i domaći izdajnici strijeljali su u toku prošlog rata 1.804 žena, a oko 9.000 ih je stradalo u masovnom ubijanju i pomrlo od gladi i bolesti.
Nezapamćena zvjerstva vršili su okupatori i četnici nad ženama i djecom. Samo u selu Bukovici 1943. godine pet stotina žena, djece i ljudi, živih i polumrtvih bačeno je u jamu i zatrpano kamenjem, a u Pivi je oko 1.200 njih ubijeno od kojih su mnogi živi bacani u zapaljene kuće. U Breznima su dijete bacili živo u plamen naočigled majke.
Majke
Majke su posebni likovi boraca — heroja. Zorka Vujisić, iz sela kraj Kolašina, u ratu je izgubila tri sina i svu trojicu je na rukama prenijela do groba.
— Ne bi mi bilo tako teško da su poginuli u borbi, ali me strašno boli što svu trojicu uhvatiše zlikovci — govorila je.
I Samna Vukotić iz Danilovgrada tri sina je za slobodu dala. Milica Orlandić ostala je bez tri sina. Kada su joj objesili trećega, rekla je:
— Neka moj Ivo bude posljednja žrtva okupatora!
Uskoro je i njena ćerka pala u ruke neprijatelju.
— Kako mi se držala Ljubica? — upitala je.
Kada su joj rekli da je bila hrabra i ponosna, uzdahnula je: — Milo mi je što nije osramotila svoju braću.
Majka Milutina Lakićevića, kad su joj saopštili da joj je poginuo sin, pitala je: „A gdje mu je puška?” Želja za osvetom nadjačala je bol starice za sinom, koja se plaši da neprijatelj nije zarobio njegovu pušku.
U jednom zbjegu za vrijeme Pete ofanzive narod se sklanjao ispod njemačkih kaznenih ekspedicija, a u pećini u planini Volujak nalazilo se skriveno više od 60 ljudi, žena i djece. Kada su Njemci prišli blizu pećine, dijete Mile Poleksić počelo je da plače. Ona je pokušala da ga zabavi, ali je gladno dijete i dalje plakalo. Prijetila je opasnost da će dječji plač otkriti skriveni ulaz u pećinu, a to je značilo smrt svima koji su bili unutra. Postojao je samo jedan izlaz… Majka je odlučila da na usta djevojčice u kolijevci spusti ruke… Oko tankog vrata obavila je prste i stezala čeličnom jačinom, snagom smrti i izbezumljenosti. Dječje ručice su se u tami podigle i pale na majčine ruke, a ohladile se polako, sporo… Prestao je plač i u kolijevci je djevojčica zauvijek zaspala, jer je majka zadavila rođeno dijete da bi spasla živote drugih.
Prilikom borbi za Livno, partizanka Dragica Đurašević uskočila je u neprijateljska oklopna kola, zgrabila sanduke municije koje je dodala borcima i time omogućila da nastave borbu i oslobode Livno.
U borbi na Jablanici, smrtno ranjena Danica Lazarević obraća se drugovima: „Samo naprijed drugovi, još malo i položaji su naši!”
Posljednja poruka mlade skojevke Ljubice Vučinić, koja je u završnim borbama za oslobođenje Crne Gore poginula jednog prohladnog jesenjeg dana pod Trešnjevikom, bila je: „Ubijte njemačke pse! Uništavajte sve neprijatelje Partije i domovine! Visoko držite zastavu komunističke omladine!”
Februara 1943. godine, u presudnom trenutku bitke za spasavanje 4.000 ranjenih drugova nalazila se na Vinića Guvnu jedna četa Drugog bataljona IV crnogorske brigade, u čijem rukovodstvu je bila i Vukica Mićunović — narodni heroj. Već je bilo izginulo i ranjeno oko 50 boraca iz njenog bataljona. U Vukičinoj četi ostalo je svega devet ljudi — osam puškomitraljezaca i jedan sa šarcem. Poslije nekoliko koncentrisanih juriša prsa u prsa, u trenutku zatišja, njih devet se povuklo nekoliko metara i u dubokom smrznutom snijegu naložilo vatru. Nijesu uspjeli ni ruke da ogriju, a bacačka mina je eksplodirala usred vatre. Jedino je Vukica bila lako ranjena i jedina je ostala u životu. Svi ostali bili su na mjestu mrtvi. Zgrabila je od tek poginulog Dušana Strugara — narodnog heroja šarac i potrčala do ostalih boraca. „Drugovi, izginuo nam je sav komandni kadar, položaj moramo održati!”- rekla im je Vukica. Među njima je od starih boraca bio samo Momo Velimirović, a drugi su bili sve novi borci iz Šakovića kod Livna. Njih deset boraca, sa Vukicom na čelu, održali su toga dana položaj do dolaska Krajišnika.
Prve noći napada na Kupres Jelica Mašković — Jeja, desetar i puškomitraljezac II čete II bataljona IV crnogorske brigade, iznijela je svoj prazan „brno”. Požarom smrti zapalila se druga noć napada na Kupres. Jelica je i druge noći predvodila svoju desetinu i krčila joj put svojim mitraljezom. Izginulo joj je već osam boraca iz desetine. Četa se u zoru povlači, a Jelica odbija u zaštitnici nalete ustaša. Kad je htjela da omogući svojoj četi prebacivanje preko Male Kose, ranjena je u obje noge. Tu je Jelica prislonila svoj „brno” i nastavila da puca. Drugovi su htjeli da joj pomognu, a Jelica im je rekla: „Povlačite se vi, a ja ću braniti!” Ispalila je i posljednji metak i puškomitraljez je počeo da se hladi. Kada je vidjela da joj se ustaše približavaju, bacila je bombu i njeno tijelo pomiješalo se sa izrovanom zemljom i poletjelo na sve strane, a na trulom panju pored njenog „brna” ostali su joj prsti.
Desetar jedne čete Drugog bataljona IV crnogorske brigade Dunja Đokić ugledala je u Livnu jednog ustaškog oficira. Puška joj je visila o ramenu, a u drugoj je držala tek slomljeni orah. Mirno je vratila orah u džep, skinula pušku sa ramena i ubila ga. Nađena je mrtva na Vilića Guvnu u IV neprijateljskoj ofanzivi izmiješana sa njemačkim leševima u njihovim šančevima.
Branka Dedović, bombaš II čete IV bataljona V brigade, na opomenu komandira da se malo bolje pričuva, odgovorila je: „Komandir ne izdaje takva naređenja”. Ranjena je u IV ofanzivi kod Nevesinja, čekajući na samom položaju da komandant IV bataljona napiše izvještaj za štab brigade koji je trebalo da odnese. Njene posljednje riječi, dok su je drugovi, smrtno ranjenu, nosili na nosilima, bile su: „Nije to ništa, ogrebotine samo.”
Takva je bila i Anka Cerović, borac Prve proleterske brigade. „Svojom hladnokrvnošću i junaštvom — kako o njoj piše jedan od njenih saboraca — kao da je, od djetinjstva hraneći svoju maštu herojskim podvizima junaka iz naše narodne poezije, i sama postala dio tih osjećanja i likova koje je u sebi nosila i donijela u streljački stroj Prve proleterske”. I baš ta njena hladnokrvnost bila je česta opomena borcima „da svaki metak ne ubija”, kako je ona često govorila. Poginula je u Siću kod Prozora.
Bilježnica stara i sada na barut miriše i bolnim, ali svijetlim uspomenama diše. Ona je živa istorija i živa istina o jednoj neponovljivoj generaciji, o drugaricama koje su borbu vodile i pravo glasa prve u Jugoslaviji sa puškom u ruci osvojile. Pravo glasa i glasovitost junaštva i postojanosti kao primjer za generacije koje dolaze, jer su PARTIZANKE — CRNOGORSKE RATNE HEROINE.