Poštovani Prijatelji, čestita porodico Orlandić,
Vrijeme, rešeto majstorsko, izbriše mnoge tragove, ali za vjekove ostaje śećanje i poštovanje za prvake, vitezove i junake koji su mačem i puškom branili kućni prag i svoju zemlju i koji nikada nijesu trgovali svetim parčetom zemlje koji se zove domovina.
Na zastavi najvišeg vrha Crne Gore, koji se zove njena sloboda, vječno sijaju imena crnogorskih slobodara, đe istorija posebno mjesto daje bratstvu Orlandića, koje u ponosnoj Crmnici, đe je planula prva iskra slobodarstva i prva puška ustanička, ali i svekolikoj Gori Crnoj, uživa poseban ugled i glas.
Prilika je danas, da se na ovom svetom mjestu i svetom julskom prazniku prisjetimo svih ustanika, svih boraca besmrtnika, svih partizana i partizanki, hrabrih sestara i majki, koje su čekale da se braća i sinovi iz rata vrate, da sunce slobode ognjište ogrije.
Sloboda je stigla, ali mnoga braća i mnogi sinovi ostali su na ratnoj ledini, đe sada spomenici — nijemi pomenici — svjedoče o njihovom junaštvu.
Hroničar je za sva vremena zapisao:
„U borbu za slobodu pređe 13. jula krenula je porodica Milice i Joka Orlandića iz crmničkih Seoca. Tri sina je majka u rat ispratila riječima: „Srećan Vam put sinovi, ali zapamtite da je bolje da se ne vratite, nego sramotna obraza da dođete.”
Knjigu života nedugo potom herojski su zatvorili narodni heroj Blažo, sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Makedoniju, jedan od organizatora 13-julskog ustanka, komesar IX krajiške brigade — poginuo kod Glamoča 15. marta 1943. godine.
U oktobru iste godine iz Kolašina glas da je poginuo drugi sin, Špiro, kao komandant bataljona IV crnogorske brigade — primila je ćuteći.
Novi neprebol stigao je 10. septembra naredne godine na Cetinju, đe je majka-heroj, Milica Jokova, gledala kako dva puta puca konop na vratu njenog sina lva.
Treći put, uz upornost domaćih izdajnika konop je izdržao, Ivo je otišao u legendu a Majka Milica u Seoca, uz poruku „Neka moj lvo bude posljednja žrtva fašizma.”
Tako je i bilo, jer je prošlo ne mnogo dana dok je 13. novembra Cetinje oslobođeno.
Viteški su živote za slobodu položili braća Blažo, Špiro i lvo i svi borci i heroji iz ovog kraja, na koje sjećanje čuva ovaj spomenik, de potomci ponosno dolaze, jer istorija je pravedno zapisala: „Da su vječno živi samo oni koji su bili na pravednoj strani istorije.”
Zato, poštovana porodico Orlandić i uvaženi prijatelji, Savez boraca NOR-a i antifašista Crne Gore čuva sjećanje na sve partizane i partizanke, na logoraše i žrtve fašističkog terora i domaćih zlotvora.
Dužni smo, u zakonskim okvirima, da učinimo sve da na Cetinju, đe je Ivo Jokov Orlandić obješen sa ratnim drugom Tripom Mukom zločinački obješen, postavimo ili podignemo spomen obilježje.
To je dug prema porodici Orlandić, koja je u plavo nebo crnogorske slobode ugradila tri zvijezde, tri birane momačke glave, tri od zlata jabuke: Blaža, Špira i lva.
To je dug prema majci Milici, heroini za sva vremena, koja je srca pośečena, sa mladima kao društveni aktivista, vrijeme u miru provodila i zborila: „I vi ste moji sinovi.”
Četiri ratne godine bile su vrijeme viteškog prkosa, vrijeme kada se ginulo i za slobodu borilo, a decenije u miru — vrijeme ponosa i vrijeme nezaborava za sve svijetle likove crnogorske ratne istorije, koji kao svjetionici na obali spašavaju u olujno doba brodove, pomažu svome narodu kada dođe stani-pani.
Zato, Crnoj Gori i danas slobodu čuvaju hrabri proleteri kakvi su bili Blažo, Špiro i lvo Orlandić i njihovi drugovi- ratnom porukom: „I kad nam muške uzmete živote, grobovi naši boriće se s vama.”
Ali, i śećanje na majke partizanke, na majku heroinu Milicu Jokovu, koja je nejač časna obraza podizala i barjak časti na kući od žala.
Zato, izražavam duboko poštovanje za vitešku crnogorsku familiju Milice i Joka Orlandića — piše na kraju ove poruke Dragan Mitov Đurović, generalni sekretar Saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, koji je nenadano spriječen da danas bude na ovom svetom mjestu.