Članovi Udruženja boraca NOR-a i antifašista Podgorice, zajedno sa predstavnicima OŠ „Marko Miljanov” i građanima položili su vijenac na spomen-obilježje na Koniku i odali počast rodoljubima koji su prije 82 godine strijeljani na Vrelima Ribničkim.
Predsjednik UBNORA Podgorica Borivoje Banović podsjetio je da se na Vrelima Ribničkim dogodilo prvo masovno strijeljanje rodoljuba na teritoriji Podgorice za vrijeme Drugog svjetskog rata.
— Brojni su primjeri herojskog držanja i prkosa rodoljuba pred zločinačkim streljačkim vodom tokom Narodonooslobodilačkog rata.
Danas, s pijetetom oživljavamo sjećanje na 54 borca koje okupatori i domaći izdajnici strijeljaše 10. aprila 1942. godine. Sjećanje na njihovu žrtvu i herojsku smrt budi u nama i sjećanje na sve hrabre borce i patriote koji su na bojnim poljima širom Jugoslavije, kao pripadnici proslavljenih partizanskih jedinica ili kao žrtve fašističkog terora, izgubili život.
Zato moramo, hoćemo i treba da budemo svakog 10. aprila ovdje, kao i na ostalim mjestima, poklonimo se sjenima stradalih rodoljuba, sjetimo se njihovih žrtava, kao i svih onih koji život dadoše od 1941. do 1945. godine za slobodu naše domovine — poručio je Banović.
Predsjednik UBNORA podsjetio je na te teške dane Drugog svjetskog rata, kroz crtice iz knjige Alita Selhanovića o životu i radu ilegale u Podgorici. Selhanović je kao ilegalac održavao vezu sa partizanima na terenu i koliko je mogao pomagao onima u Podgorici.
— Od jutra su grupice ljudi bez ikakve priče, pognutih glava i smrknutih lica išle ka Vrelima ribničkim. Kad je naišao prvi kamion sa 26 zarobljenika iz njega se začula „Internacionala” i uzvici „Živjela sloboda”, „Živjela partija”. Vezani žicom po dvojica, prkosno su stali u stroj, dok su dva odreda italijanskih vojnika zauzela stav za strijeljanje. Nakon smrtonosnih rafala, dva oficira su obišla strijeljane, iz pištolja dokrajčili one koji su pokazivali znake života. Nakon toga, ove heroje mučenike bacili su u zajedničku grobnicu — naveo je Banović neke odlomke iz knjige.
Ubrzo nakon toga stigao je i drugi kamion sa osuđenim rodoljubima.
— I oni su pjevali, ali nekako ljepše od prve grupe. U tom drugom kamionu, naime, bilo je dosta Podgoričana, a oni su poznati da lijepo pjevaju. Tako su pošli i u smrt, sa pjesmom na usnama… Među njima su bila i dva brata Spaso i Luka Boljević, poznati podgorički komunisti. Idući ka strelištu, mlađi brat Luka obratio svome komšiji kojega je vidio među okupljenima i zamolio ga da pozdravi njihovu majku i prenese joj kako su završili on i Spaso. Na to se oglasio jedan od saradnika okupatora i domaći izdajnik Raco Dedivanović riječima: „Luka, pozdravi ti gore one bandite komuniste, još ćemo vam ih mi dosta poslati tamo”. Na to je uslijedio Lukin odgovor: „Mi, Raco, idemo kao pošteni i časni ljudi, borci za slobodu, a tebe će naši drugovi partizani suditi i strijeljati kako zaslužuješ, kao neprijatelja ove države.” Možemo misliti kako su se kućama vraćali ljudi koji su gledali ove mučne prizore. Ali, ovakav čin kojim su okupatori i njihove ovdašnje sluge pokušali da zaplaše Podgoričane, zapravo je imao suprotan efekat, odnosno doveo je do još odlučnijeg otpora i opštenarodnog ustanka — zaključio je Banović.
Vijenac na spomen-obilježje na Koniku položili su Vjera Bojanić, Zoran Bobo Raičević i Milutin Milana Ljumović.
Na poziv direktor OŠ „Marko Miljanov” Predraga Burzanovića, čiji su đed i stric bili među strijeljanima, članovi UBNORA Podgorica i građani posjetili su školu u kojoj su izložene fotografije ovdje strijeljanih.
Igor MITROVIĆ — „Pobjeda”