Tokom četiri ratne godine, širom bivših jugoslovenskih prostora, živote je u temelje pobjede nad fašizmom ugradilo hiljade boraca iz Crne Gore, u sastavu brojnih proleterskih jedinica, kao vojnici i starješine. Zato i sada, skoro osam decenija nakon završetka rata, svijetle imena i spomenici koji podsjećaju na hrabre slobodare i opominju nove generacije kako se brani svoja zemlja.
Tako u Ljubljani, na Glavnom trgu i u Gornjem Žužemberku, đe je kao načelnik Glavnog štaba Osvobodilne fronte Slovenije poginuo, blista bista i ime narodnog heroja Milovana Šaranovića iz danilovgradskog Potkraja.
U Srbiji su, od Prijepolja do Sremskog fronta, crnogorska slobodarska imena. Pomenimo spomenike Dimitriju Dragoviću i Pavlu Markišiću u Soko Banji, koje sa dužnim poštovanjem u nova „drugačija” vremena čuvaju antifašisti toga kraja.
Širom Bosne i Hercegovine su spomenici proleterima iz Crne Gore, u Popovom Polju đe je formirana nezaboravna Četvrta proleterska brigada, za koju je vrhovni komandant Josip Broz Tito rekao: „Četvrta proleterska su četiri brigade”, zatim Ljubin grob i sjećanje na Drugu četu, Trećeg bataljona ove brigade i poruku: „…Dok budete čuli pucnje na Ljubinom grobu, znajte da Njemci neće proći, a kada pucnje ne budete čuli, znajte da na Ljubinom grobu više nema živih proletera” i dalje Prozor, Bugojno, Neretva, Sutjeska…
U Makedoniji živi sjećanje na Savu Kovačevića, Blaža Jokova Orlandića, Svetozara Vukmanovića — Tempa i mnoge druge. U Hrvatskoj uvijek svježe cvijeće, nedaleko od Pule, na spomenik Svetozaru Vučiniću iz Pipera, koji je hrabro poginuo u ovom kraju. Slično je u mjestu Smokvica na Korčuli, đe su na spomen-ploču Nikoli Vasovom Martinoviću, narodnom heroju, nedavno cvijeće položili tamošnji antifašisti i delegacije SUBNOR-a i antifašista Crne Gore i UBNOR-a i antifašista Cetinja.
Nove generacije u svim zemljama, treba da shvate „da sloboda nije sa neba pala” da vječno poštovanje zaslužuju heroji kakav je bio Nikola Vasov Martinović, ponosni sin crnogorskog naroda.
Revolucionar Nikola Martinović, rođen u Bajicama kod Cetinja, svoj put počeo je kao oficir predratne Jugoslavije, dok je službovao u Kninu i Senti. U aprilskom ratu, nakon rušenja mosta na Tisi, biva uhapšen i osuđen na smrt. Prepoznaje ga i spašava jugoslovenski oficir mađarskog porijekla, nakon čega je upućen u logor u Budimpeštu na prinudni rad. Isti oficir mu pomogne da u žandarmerijskoj uniformi napušti logor i stigne do Beograda, a potom „kao civil” do Cetinja.
Nastavlja u zavičaju svoju slobodarsku misiju, brojnim aktivnostima, od prikupljanja oružja do rada sa mladima i propagiranja komunističkih ideja, zbog čega biva ponovo uhapšen. Ubrzo uspijeva da pobjegne iz zatvora, razbija četnički nacionalistički pokret Blaža Đukanovića, potpisuje kasnije čuvenu „Bajičku rezoluciju” kojom 190 potpisnika „stavlja na znanje okupatoru i njegovim sluga da neće stupiti ni u kakve vojne ili političke organizacije protiv Narodnooslobodilačkog pokreta”.
U Trinaestojulskom ustanku je istaknuti komandir čete u Lovćenskom odredu u bitkama na Simunji, Čevu, Goliji, Kazancima. Viteški je i mudro komandovao, zapisali su saborci, u osvajanju Hadžića, borbi za Bugojno, posebno napadom na Kupres, tada ustaško gnijezdo, od strane Lovćenskog i Komskog bataljona, kada je Nikola Martinović, ranjen, komandovao četom koja je prošla hrabrim jurišom kroz grad, i na drugom kraju, ostalo je zapamćeno: „Crnogorci su pitali… đe je taj Kupres”.
Svojim vojničkim pravilom „U borbi među prvima, iz borbe sa zaštinicom” Nikola Martinović na Sutjesci ispisuje još jednu vitešku stranicu herojskog života, što potvđuje zapis iz knjige „Narodni heroji Jugoslavije”:
„Nakon pogibije legendarnog junaka Save Kovačevića, Nikola Martinović je uspio od preživjelih boraca Pete crnogorske brigade da formira grupu za proboj i da se sa dijelom Vrhovnog štaba probije iz obruča i uđe u sastav glavnine”.
Iste ratne godine, krajem decembra, kao komandant 26. dalmatinske divizije, Nikola Martinović stiže u odbranu Korčule, koju su desantom okupirale njemačke jedinice. Nakon teških borbi kod mjesta Smokvica, ranjen, 24. decembra naređuje da se spašavaju prvo saborci. Prenešen je na Hvar đe je sjutradan preminuo.
U prisustvu antifašista, Mirka Pecotića, posebno zaslužnog za ponovno postavljanje spomen-ploče, zatim Ivana Botiće, predsjednika Udruge antifašista i antifašističkih boraca Korčule, dr Vade Visković, vijence su položili Boro Pravilović, predsjednik i Željko Čelebić, potpredsjednik UBNOR-a i antifašista Cetinja i Stevan Radunović, potpredsjednik SUBNORA Crne Gore koji je izrazio zahvalnost antifašistima Smokvice i Korčule za čuvanje sjećanja na Nikolu Vasovog Martinovića, narodnog heroja kojim se ponose rodne Bajice, Cetinje i Crna Gora, uz želju da se nastavi saradnja antifašista dva grada i dvije države.
Nikola Vasov je ponosni sin crnogorskog naroda
— Na ovom mjestu, od neprijateljske granate, poginuo je Rato Dužević, komesar Petog pomorskog obalnog sektora NOV Jugoslavije i teško ranjen Nikola Vasov Martinović, narodni heroj čiju hrabrost poštuje i od zaborava čuva narod ovog kraja — rekao je Nikola Pecotić, antifašistički prvak Smokvice, koji je bio direktor škole koja je nosila ime Nikole Martinovića.
— U našoj školi bila je i bista Nikole Martinovića, kao ona što se nalazi u njegovim rodnim Bajicama — rekao je Pecotić. Nakon, raspada Jugoslavije, zemlje za koju su ginule tisuće boraca, nestala je bista, ugašeno je ime škole, polomljena spomen-ploča, koju smo nedavno obnovili, uz vjerovanje i nadu da će „preživjeti”, jer nove generacije u svim zemljama, treba da shvate „da sloboda nije sa neba pala” da vječno poštovanje zaslužuju heroji kakav je bio Nikola Vasov Martinović, ponosni sin crnogorskog naroda.