Akcija na Jelinom Dubu imala je izvanredni odjek u Crnoj Gori. Poslije nje je Narodnooslobodilački pokret dobio novi polet, osjetno jačajući i u onim krajevima u kojima je poslije Trinaestojulskog ustanka bio u zastoju. Partizanske čete i bataljoni naglo su se povećavali, a nikle su i mnoge nove partizanske jedinice — podsjetio je član Glavnog odbora SUBNORA Milivoje Miro Raičević.
Udruženja boraca i antifašista Crne Gore i Podgorice obilježila su 83 godine od bitke na Jelinom Dubu u Piperima, najveće koja se odigrala prve godine Narodnooslobodilačke borbe u Crnoj Gori nakon Trinaestojulskog ustanka.
Član Glavnog odbora SUBNORA Milivoje Miro Raičević kazao je kako je ta bitka imala izuzetan vojnicki i moralno-politički značaj, koji je znatno prevazilazio okvire podgoričkog okruga i Zetskog odreda, čiji su borci u njoj učestvovali.
— Na ideju o ovoj akciji došao je Štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda za Crnu Goru, Boku i Sandžak, krajem septembra 1941. godine. Za ostvarenje akcije angažovan je kombinovani bataljon, sačinjen od probranog ljudstva iz sastava bataljona „Bijeli Pavle”,” Jole Piletić” i „Marko Miljanov”, u ukupnoj jačini od oko 300 boraca. Akcijom je rukovodio član Štaba narodnooslobodilačkih odreda za Crnu Goru, Boku i Sandžak i komandant Zetskog odreda Blažo Jovanović — podsjetio je Raičević.
Tokom noći između 17. i 18. oktobra partizani su postavili zasjedu pored ceste u dužini od oko dva kilometra. Italijanska kolona od 43 kamiona sa tovarom ratnog materijala i hrane, upala je čitavom dužinom u zasjedu i vojnici koji su bili u pratnji nijesu mogli da pruže ozbiljniji otpor. Među Italijanima je bilo oko 150 mrtvih i ranjenih vojnika, 64 vojnika i oficira je zarobljeno, a malobrojni su uspjeli da pobjegnu niz kanjon Male rijeke. Partizani su imali jednog mrtvog i dva ranjena borca, od kojih jednog teško ranjenog, koji je poslije nekoliko mjeseci umro od posljedice ranjavanja.
— Akcija na Jelinom Dubu imala je izvanredni odjek u Crnoj Gori. Poslije nje je Narodnooslobodilački pokret dobio novi polet, osjetno jačajući i u onim krajevima u kojima je poslije Trinaestojulskog ustanka bio u zastoju. Partizanske čete i bataljoni naglo su se povećavali, a nikle su i mnoge nove partizanske jedinice. Nije slučajno što je mjesec dana poslije ove akcije mogao biti formiran i Crnogorski narodnooslobodilački pokret, odred za operacije u Sandžaku, čiji je Pipersko-kučko-bratonožićki bataljon dobio ime „18. oktobar” u znak spomena na dan pobjede nad neprijateljem na Jelinom Dubu — istakao je Raičević.
On je rekao da je danas, 83 godine nakon ovog događaja, teško prihvatiti da nam ponovo prijeti ugroženost od mračnih sila koje bi željele da dovedu u pitanje naš istorijski narodnooslobodilački hod, da ruše spomenik Titu, a da ga podižu Pavlu Đurišiću, slaveći Dražu Mihailovića.
— Glas našeg Udruženja mora da bude glasniji i odlučniji, da nam litije ne određuju sudbinu, jer mi nijesmo, niti ćemo ikada biti kopilad i nakot, kako je to govorio u svojim javnim istupima najveći vjerski dostojnik Amfilohije Radović. Ne dozvolimo da nam nova vlast ukine 9. maj,
Dan pobjede, dan koji svijet slavi kao međunarodni praznik. Ne smijemo dozvoliti izjednačavanje ratnih zasluga partizana i onih koji su bili na strani okupatora. Da nam na Cetinju, ispred manastira, četnički vojvoda, taksista Mileta Pavićević razvija okupatorsku zastavu sa ocilima i direktno upire prstom u oči gradu Cetinju, gradu heroju, ponosu svih nas koji se osjećamo antifašistima i baštinimo te ideale. Crna Gora mora biti vječna. To je naš sveti zavjet. Naša obaveza prema istoriji naših predaka — naglasio je Raičević.
On je istakao da 21. maja 2006. godine Crna Gora vratila samosvojnost, ta da se ne smije dozvoliti da ta energija utihne.
— Naša crvena zastava s ponosnim grbom vijori se na Olimpijskim igrama, ispred Ujedinjenih nacija u Njujorku i sjedišta NATO u Briselu. Naš put je istorijski trasiran. Kao sekularna država, sa evropskim civilizacijskim vrijednostima, udružena u zajednički NATO odbrambeni sistem — neka je vječna Crna Gora — poručio je Raičević.
Izvor: Dnevni list „Pobjeda”