Polaganjem vijenca i minutom ćutanja evocirano je sjećanje na život i žrtvu mlade heroine koja je postala simbol nepokolebljivog otpora fašizmu i borbe za slobodu. U ime Udruženja boraca NOR-a i antifašista Bara prisutnima se obratio predsjednik UBNOR-a Bar Đuro Marković, koji je podsjetio na značaj očuvanja antifašističkih vrijednosti i prenošenja istorijskog pamćenja na mlađe generacije.
U svom obraćanju Marković je istakao:
„Drugarice i drugovi, uvaženi vaspitači, draga djeco,
danas stojimo pred bistom Vukosave Ivanović-Mašanović da joj odamo duboko poštovanje i zahvalnost, ali i da se podsjetimo njenog života, hrabrosti i nesebične žrtve koju je podnijela za slobodu Crne Gore i Titove Jugoslavije. Ne stojimo ovdje samo pred spomenikom jedne mlade žene, već pred simbolom prkosa, dostojanstva i nepokolebljive borbe protiv fašizma.”
On je podsjetio da su italijanske okupacione snage 18. avgusta 1941. godine zarobile Vukosavu u selu Orahovo, nedaleko od Virpazara. Uprkos brutalnim mučenjima i pokušajima da slome njen duh, ostala je nepokolebljiva. Samo dva dana kasnije, okupatori su je strijeljali u Baru, na obali mora, vjerujući da će time ugasiti otpor.
„Njeno ime, međutim, nije nestalo sa tim pucnjem”, naglasio je Marković. „Naprotiv, postalo je trajni simbol slobode, hrabrosti i dostojanstva.”
Podsjećajući na njen životni put, Marković je kazao da je Vukosava rođena u Podgorici 1920. godine i da je bila studentkinja Beogradskog univerziteta. Odrastala je u duhu slobodarske tradicije Crne Gore. Kada je 1941. godine fašizam pregazio Jugoslaviju, a Crnu Goru okupirala italijanska vojska, bez straha je pristupila pokretu otpora, zajedno sa gerilcem Tomom Mašanovićem iz Orahova.
Nakon hapšenja, izvedena je pred italijanski vojni sud u Baru. Pred prijetnjama i presudama okupatora ostala je dostojanstvena i prkosna. Prema svjedočenjima savremenika, njen govor pred sudom bio je snažan i nepokolebljiv. Na pitanje predsjednika fašističkog suda da li je učestvovala u ustanku u Virpazaru, hrabro je odgovorila:
„Da, organizovali smo ustanak, istina je! Najurili smo vas, ubice, iz Vira, gospodine! I najurićemo vas iz svih gradova i sela Crne Gore, iz čitave Jugoslavije. Nećemo ostaviti ni vaš trag na našoj zemlji. Ja nijesam optužena, optuženi ste vi, gospodine predsjedniče, i svi vaši dostojanstvenici koji učestvuju u ovoj jadnoj predstavi od suđenja. Kome vi sudite? Da li su moji drugovi ili ja došli u Rim, Napulj ili Milano da palimo vaše kuće, da ubijamo vaše žene i djecu, da strijeljamo i pljačkamo? Ovo je naša zemlja. Bila je naša i ostaće naša. Vi nijeste vojska, vi ste horda pljačkaša i porobljivača!”
Nakon takvog govora, sud je izrekao smrtnu presudu. U posljednjem pokušaju da je ponize, jedan italijanski oficir ponudio joj je život ukoliko poljubi sliku fašističkog vođe Benita Musolinija. Vukosava je, međutim, na sliku pljunula, birajući čast i slobodu umjesto života u poniženju.
Strijeljana je sa samo 22 godine. Već sjutradan okupatori su strijeljali i njenog tek vjenčanog supruga Toma Mašanovića.
Time je Vukosava Ivanović-Mašanović postala prva žena u Crnoj Gori koju je okupator strijeljao tokom Drugog svjetskog rata, ali i trajni simbol ponosa, prkosa i hrabrosti.
Na kraju obraćanja istaknuto je da je obaveza današnjih generacija da čuvaju sjećanje na Vukosavu Ivanović Mašanović i sve heroje i heroine Narodnooslobodilačke borbe, te da njeguju vrijednosti slobode, antifašizma i solidarnosti.
Skup je završen polaganjem vijenca i riječima zahvalnosti i poštovanja prema svim borcima koji su svoje živote položili za slobodu.
Neka je Vukosavi Ivanović-Mašanović i svim heroinama Narodnooslobodilačke borbe vječna slava i hvala!