U tom nepreglednom adresaru ubijenih su hiljade nevinih — djece, žena, staraca, pa onih koji su mučeni i prebijani u logoru Barskom i Kolašinskom četničkom zatvoru, u Jusovači, na Zabjelu, Nikšićkom bedemu, ostrvu Mamuli i brojnim kazamatima, pa stradalih u bombardovanjima Podgorice i drugih mjesta. Pomenimo iz te hronike smrti pokolje više od hiljadu ljudi u Pivi i Velici, pa strijeljanja na Brezi Kolašinskoj, Vrelima ribničkim, Cijevni, Humcima, … na Lazinama, đe su potonjeg ratnog ljeta iz Kosovog Luga, đe je tada bilo devet aktiva SKOJ-a i tri ćelije KPJ, i okoline patrole četnika Jakova Jovovića i Pavla Đurišića uhapsile oko 350 žitelja, mahom mladih koje zatvaraju u kuću pretvorenu u zatvor „Musovača”.
Mučenje, zlostavljanje, prebijanje, saslušavanje, suđenje. Niko nije izdao nikoga. Hroničar je zapisao: „Pod udarcima mnogi se onesvješćuju, ali ih zlikovci posipaju hladnom vodom, da bi ih ponovo tukli. Pod udarcima je umrla Kokica Grgurović-Suhih. Za tuču upotrebljavaju, pored drugih predmeta, i korbač od žice, kojim Puca Prelevića tokom jedne noći tuku desetine puta. Ni riječ nije progovorio. Dragutin Radulović, sav krvav od udaraca, uzvikuje: „Mrite muški i junački”…
Muke velike podnosi i Irena Radović, koju hapse sa troje sitne đece. Jednog dana izdajnici (čija su imena poznata) kidisali su na Jelenu Pavličić iz Gorice, učenicu Trgovačke akademije. Previjala se od bolova, ali je ćutala. Jedne noći nakon saslušanja, sedamnaestogodišnju Danicu Kalezić, bačaju na pod, gaze je cokulama, udaraju kundacima i korbačima. Izmrcvarena pada u naručje svoje rođake Ruže, koja je pokriva kaputom i šapuće „Trpi i istraj”. Među mladima, bilo je i nešto starijih — Jagoš Jovanović, profesor Niko Raspopović, koji je na strijeljanju rekao: „Gledajte u sunce, kratko će da traje”. Zato pamćenje ostaje vječno.
U dokumentima u vezi sa strijeljanjem na Lazinama, pored ostalog, stoji: „Dok su uhapšeni mučeni i prebijani, nedaleko od zatvora zasijedao je sud, kojim je predsjedavao poznati ′krvolok′ Ilija Vujović. On je okupio ′sudije′ da aminuju unaprijed donešenu presudu. Četnici su dovodili narod iz okoline da prisustvuje. Iz svake kuće Kosovoluške morao je bar jedan član biti prisutan”.
Nakon mučenja i suđenja, prije presude koja je od početka bila jasna u 23. julsku zlosrećnu zoru u Mlakama rafali su pokosili mladost Bjelopavlića. Toga jutra 50 muških i đevojačkih glava, još dvojica narednih dana. Iz potoka, iz zatrpane rake, pričali su mještani, danima je izvirala krv. Samo velike kukavice sa bradom do pojasa i kamom za pasom pucale su tada u mokrim konopima vezane skojevce. To niko nikada ne smije i ne može da zaboravi, kao što nije ni poznati crnogorski pjesnik Petar Đuranović koji poemu „Lazine” završava stihom „…Noć predsmrtna od smrti je kraća, tu nam braću pobiše nebraća”.
Oni su ponos svoga naroda
U osvit slobode poginula su pedeset dva mlada čovjeka, ubili su ih komšije. Ponosna sam na svoga oca i njegovo društvo, jer su dali što se najviše moglo dati za slobodu, a to je život.
Jagoda Filipović, čiji je otac strijeljan na Lazinama
Svojim življenjem stekli su vječnu slavu i ostavili časno ime svome potomstvu i time zaslužili poštovanje naroda koji ih je rodio. To je najviše što može uraditi čovjek za svoga života…
Vujadin Šaranović, nekada predsjednik UBNOR-a i antifašista Danilovgrada
Lazine nijesu same, nego su sa Kragujevcem, Nikšićem, Plužinama i sa svim prostorima đe se gaji antifašizam i slobodarstvo, kao osnovne vrijednosti crnogorske države…
Prof. dr Mihailo Burić, čiji je otac strijeljan na Lazinama
Naša porodica, ističe Goran Batin Zeković, ponosi se mojim stricem Zarijom, koji je poginuo na Trubjeli kod Nikšića i tetkama Darinkom i Milenom, koje su rođene u istom danu i umrle u istom trenu u Mlakama nedaleko od Lazina. Nijesu imale ni po dvadeset godina, a otišle su sa svojom generacijom u smrt otvorenih očiju.
Za ime svijeta, koliko zemlja crnogorska može da popije krvi! Gdje joj toliko jada stane u utrobi? Dokle će je piti? Dokle će biti žedna mlade krvi?
Veljko Radović, književnik
Istina se ne može sakriti
Istražujući duže od pet decenija četnički zločin na Lazinama, prikupio sam brojne izjave zatvorenika, među njima oca Đorđije-Mita, strica Momčila-Muse, Dragiše Lazareva Kalezića, Danice Maliković-Šundić i drugih, ali i nekih četnika — početnika kojima su grehovi oprošteni, i koji su u novoj zemlji slobodno živjeli.
Od posebnog značaja među brojnim dokumentima koje posjedujem je Izvještaj Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Danilovgrada, koji potpisuje Jakša Brajović, predsjednik i koji je upućen Javnom tužilaštvu Federalne Crne Gore na Cetinju 25. avgusta 1945. godine.
Na spisku su 62 imena „oglašenih ratnih zločinaca” koji su na različite načine učestvovali i doprinijeli strijeljanju na Lazinama. Među njima pod brojem sedam je Jakov Jovović, potom Pavle Đurišić i pod brojem 42 Blagoje Jovović, o kojem je nedavno promovisana knjiga u Podgorici.
Dokument za sada, iz posebnih razloga, i pored četničkog i neofašističkog talasa koji ozbiljno ugrožava region i posebno Crnu Goru i njenu slobodu, ostaje u arhivi.
Kada bude potrebno, biće i objavljen, jer istina se ne može i ne smije sakriti.